INTERVIEW: Edin Džeko za BHFanaticos.com
Trenutno zauzima prvo mjesto na listi postignutih pogodaka, te treće po broju odigranih utakmica u dresu sa državnim grbom. Iz rodnog Sarajeva do Češke Republike, pa preko Njemačke do Engleske u kojoj igra trenutno petu sezonu, put je našeg kapitena fudbalske reprezentacije Edina Džeke.
U jeku priprema za nastavak kvalifikacija za EURO 2016 odnosno susretu naše reprezentacije protiv Andore, kao i prijateljski susret protiv Austrije, donosimo Vam interviju sa Edinom koji je urađen neposredno pred polazak za Andoru.
Pozdrav Edine. Na početku da ti se zahvalimo za odvojeno vrijeme za intervju za BHFanaticos stranicu.
Evo vec četvrta godina si u Manchesteru, možeš li nam reći nešto više o dolasku u Manchester, navikavanju na engleski stil života i fudbala. Da li postoji razlika između kontinentalnog načina života i ostrvskog?
Da, već četvrtu godinu sam u Manchesteru i već odavno sam se navikao na stil življenja na Ostrvu. Nema neke velike razlike, osim što ćešće pada kiša, ali kao što rekoh – već sam se navikao. Kada sam tek došao iz Wolfsburga, bilo je malo neobično, jer je u pitanju nešto drugačiji stil života. Zapravo, najteže je bilo naviknuti se na vožnju po suprotnoj strani, a ostalo je išlo svojim tokom.
Karijeru je počeo u omladinskom pogonu Željezničara. U dresu senirskog tima nastupao je od 2003 do juna 2005 godine. U julu 2005 godine prelazi u redove českih Teplica. Odmah po dolasku je proslijeđen na posudbu u redove drugoligaša Ústí nad Labem radi adaptacije. Nakon pola godine provedene na posdubi u januaru 2006 se vraća u Teplice i tu ostaje do juna 2007 godine.
Od samog dolaska mnogi predviđaju tvoj odlazak u druge klubove i redovno te sele u Italiju, Španiju, Njemačku. Kako se osjećaš u klubu Manchester City i da li je bilo trenutaka kad je odlazak bio opcija. Odnosi sa Mančinijem nisu bili baš najsjajniji? Pelegrini?
Otkako sam došao u Manchester slušam o tome kako odlazim u neki klub. Mislim da ne postoji evropski klub u koji me mediji nisu selili, a ja sam već odavno prestao da komentarišem takve navode. Ne mogu stati u kraj špekulacijama i medijskim napisima, ali kada je u pitanju moj eventualni odlazak, od toga za sada nema ništa. U Manchesteru mi je lijepo, osvojio sam dva naslova prvaka i još nekoliko trofeja i zaslužio sam poštovanje navijača, s kojima imam zaista sjajan odnos.
Kad je u pitanju trener – ima dobrih i loših trenutaka, ali ja sam profesionalac i ponašam se kako to dolikuje jednom nogometašu.
Od Željezničara preko Teplica do Wolfsburga i Manchestera. Šta je ključ uspjeha i šta bi mogao da poručiš mlađim generacijama koji žele da krenu putem profesionalizma u fudbalu?
Bitno je da vjeruju u sebe. Svaki sport zahtijeva odricanje, rad, a nekad ima dobrih i loših trenutaka, ali najbitnije je da vole to što rade i da znaju kako su svakim treningom, svakim satom bliže snu koji sanjaju. Sportisti moraju biti posvećeni onome što rade i moraju vjerovati u sebe, kako bi i druge mogli uvjeriti da je to što oni rade na terenu zaista dobro.
Od jula 2007 godine je član njemačkog Wolfsburga sa kojim je u sezoni 2008/09 osvojio Bundesligu, a iste sezone je bio najbolji strijelac njemačkog kupa. U sezoni 2009/10 bio je najbolji strijelac Bundeslige. U Wolfsbugru se zadržao do januara 2011 godine.
Engleska liga je veoma naporna i vremenski dugačka. Igra se bez pauze od septembra do juna. Koliko ti nedostaje Bosna, familija, raja, Sarajevo s obzirom da imaš vrlo malo slobodnog vremena za privatni život?
Engleska liga je itekako specifična zbog svog kalendara, ali i na to sam se navikao. Naravno da mi nedostaje porodica, prijatelji i sve što ide uz to, ali kao što sam odgovorio na prethodno pitanje, da bi uspio, moraš se odreći nekih stvari. Kada god imam slobodnog vremena dođem u Sarajevo i BiH, gdje obnovim baterije i spremim se za ono što me očekuje po povratku.
Da li bi mogao da izdvojiš po dvije utakmice iz klupskog i reprezentativnog igranja. Koja ti je najteže pala ili ono koju nisi nikada ”svario’ a koja je ostala posebna u sjećanju?
Ne bih mogao izdvojiti neke utakmice, jer je bilo zaista mnogo velikih utakmica koje sam odigrao, kako za reprezentaciju, tako i za klubove.Ipak, posebno ću pamtiti debi protiv Turske, kojoj sam dao gol, zatim utakmicu u Kaunasu, kada smo obezbijedili plasman na SP. Ima tu još nekoliko mečeva, koje ne mogu izbrisati iz glave, posebno kada je u pitanju trenutak u kojem na Maracani svira naša himna.
A što se tiče kluba, pamtim sve utakmice u kojima sam sa Wolfsburgom osvojio titulu. Pobjedu nad Bayernom, Borussijom, zatim Hannoverom, a u Engleskoj, naravno, tu je onaj fantastični meč protiv QPR-a, protiv kojeg smo preokrenuli u sudijskom vremenu i osvojili titulu nakon toliko godina čekanja.
Dvije identične povrede (list jedan pa drugi) u kratkom periodu. Da li se to može objasniti upravo visokim ritmom i naporom u Engleskom fudbalu s obzirom da su povrede česta pojava i kod drugih igrača ili je nešto drugo u pitanju?
Povrede su sastavni dio fudbala, s tim što sam ja u svojoj karijeri, hvala Bogu, bio rijetko povrijeđen. Za mene, ovo je bila nova situacija i zaista su mi nedostajali treninzi i utakmice. Sada sam se napokon oporavio i spreman sam za sve ono što nas očekuje, pogotovo u reprezentaciji. Nadam se da neće biti više sličnih situacija, jer zaista je teško posmatrati suigrače, a biti nemoćan da im pomogneš.
U januaru 2011 godine prelazi u redove engleskog Manchester Citya sa kojim je do danas osvojio pet trofeja na Ostrvu. U sezoni 2013/14 je bio najbolji strijelac engleskog Liga kupa.
Ove sezone City je u veoma nezgodnoj poziciji na svim poljima. Mogla bi ovo biti godina bez trofeja?
Istina je da imamo lošiju sezonu nego je to bila pro&sc
aron;la, kada smo osvojili dva trofeja. Dat ćemo sve od sebe da ove sezone odbranimo naslov prvaka, uprkos činjenici da smo zaostali za Chelseom. Pritiskat ćemo Chelsea dok god postoji prilika da ih stignemo. Ostalo je još osam utakmica do kraja i svašta se može desiti, jer Engleska je zaista nepredvidiva.
Reprezentacija je također loše startovala, ali ipak mi navijači još vjerujemo u prolazak i plasman u Francusku. Nema predaje kao što to mi volimo reći?
Upravo tako – nema predaje. Borit ćemo se do posljednjeg daha. Mi igrači zaista srcem, igramo za svoju reprezentaciju i dajemo sve od sebe. Nekad ide lošije, nekad bolje, ali činjenica je da nam je u nekim utakmicama, pogotovo u ovim kvalifikacijama, nedostajalo i sreće. U zaostatku smo za vodećim ekipama iz naše grupe, ali još ništa nije gotovo. Imamo kvalitet da pobijedimo u pet od šest mečeva, a da protiv Belgije pokušamo odigrati najbolje što znamo. Dok god postoji šansa za plasman na EURO, vjerovat ću da možemo, jer odlazak u Francusku je još jedan san koji tek trebamo dosanjati.
Koja utakmica ili utakmice će po tebi biti prelomne?
Za nas je svaka utakmica ključna. Igramo šest finala, počev od Andore, pa sve do kraja. Sve utakmice su podjednako važne, jer svaka od njih donosi po tri boda, bez obzira na ime protivnika, a mi ćemo se ponašati kao da je svaki meč odlučujući, kao što i jeste, jer nemamo prava na kiks.
Koju poruku bi imao da pošalješ BHFanaticosima?
Iako nekad zvuči kao floskula, to je zapravo istina. Navijači su naš 12-ti igrač. Najveći kritičari i najveća snaga. Moja poruka bi glasila – vjerujte u nas i bodrite nas i pomozite mladim igračima, da steknu samopouzdanje, koje nam je prijeko potrebno. Kada vas vidimo na tribinama, srce nam bude ispunjeno i za nas je vaše prisustvo obaveza da damo sve od sebe do posljednjeg atoma snage.
Šta mi navijači možemo još da uradimo za vas igrače?
Samo budite uz nas i u dobru i u zlu. Zajedno smo jedna cijelina i jedni bez drugih ne možemo funkcionisati. Zajedno smo najjači i moramo se zajedno držati, jer samo tako možemo ostvariti vaše i naše snove.
BHF PRESS
