Dario Đumić: Sanjam dan kada ću obući dres moje domovine

Ova priča se odvija početkom novembra mjeseca ove godine. Mjesto radnje je Skandinavija, tačnije njezin južni dio tj. Danska i njen glavni grad Kopenhagen.

Razgovarao: Nedim Krvavac 

Nalazimo se  u vjerovatno najpoznatijim predgrađu danske metropole, smještenom na zapadnom prilazu gradu. Predgrađem, za koje prosječan Bosanac i Hercegovac vjerovatno nikada ne bi čuo da nije zbog lokalnog nogometnog kluba, te eventualno ponekoga člana familije, koji je spas od ratnih strahota u nasoj domovini početkom devedesetih godina prošloga vijeka, našao upravo u tome dijelu Danske i Kopenhagena. Nalazimo se dakle u Brøndby-u ili ”gradu bunara” kako bi se to doslovno prevelo sa danskoga na bosanski jezik. Da Baka Slišković imalo zna danski, možda bi naziv grada preveo i kao ”grad čatrnja”.

Cilj posjete Brøndby-u ovoga puta je interview sa 21 godišnjim nogometašem Dariom Đumićem. Dario je rođen u Sarajevu, u januaru 1992 god., odnosno samo koji mjesec prije početka agresije na glavni grad naše domovine i još jedan je u nizu mnogih talenata bh. korijena koji nastupaju po Evropi, a o kojima se jako malo zna.

Nakon učtivog ”Hvala što si odvojio vrijeme za ovaj intervju” i kratkoga ćaskanja o tome kako je prošao današnji trening, veoma brzo počinjemo razgovarati kao dva zemljaka koja su se srela u nekom gradu, daleko od svoje domovine, sa onim vec klasičnim ”od kada si ti ovdje, gdje si sve živio u Danskoj itd., itd.” te do one novije teme među većinom muškaraca kojima  je Bosna i Hercegovina na srcu: ”Kako ćemo nagovoriti dame da idemo u Brazil sljedećega ljeta?”.

Na samom početku našeg razgovora primjećujem da Dario veoma dobro priča bosanski jezik i da zaista rijetko ima problema da završi misao i rečenice. Tek ponekad prebaci na danski, ali za momka koj je došao u Dansku sa samo nekoiliko mjeseci to nije toliko ni čudno.

Početak životne priče Darija Đumića je kao i kod mnogih drugih mladih Bosanaca i Hercegovaca  obilježen ratom u BiH, pa je najranije djetinjstvo proveo u izbjegličkim kampovima u Danskoj početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nakon boravaka u kampovima i dobivanja stalne dozvole boravka  familija Đumić se seli u Roskilde, grad udaljen nekih 35 kilometara od Kopenhagena. Ovdje Dario počinje svoje prve nogometne korake.

Moja ”karijera” tj. prvo trčkaranje za loptom malo ozbiljnije je počela u klubu koji se zove ”Himmelev-Veddelev BK”. Radi se o jednom veoma malom klubu koji je na moju sreću i tada, kao što je i danas, bio veoma dobar za mlađe kategorije igrača. Čak su 2010. godine dobili i priznanje od danskog NS-a za rad sa najmlađim kategorijama… počinje svoju priču Dario.

Znači već u Himmelev-Veddelev si sanjao da budeš stasiti odbrandbeni igrač koji će zaustavljati najopasnije protivničke napadače?

Haha… Ma ne, kakvi. Ko od dječaka koji počinju igrati lopte sanja da bude odbrambeni igrač i dobrovoljno kaže: ”Hej raja, evo ja ću biti bek, a vi igrajte u napadu i zabijajte golove”. Znaš i sam, i ovdje je kao kod nas u Sarajevu među djecom/rajom, da svatko sanja da bude napadač, da zabija golove drugoj ekipi. Odbrambeni igrači i golmani bi bili oni što ne bi bili dovoljno dobri da igraju u napadu.

Nemoj mi samo reći da su tvoji prijatelji danci bili talentovaniji pa si ti morao početi u odbrani? (Bilo je sljedeće pitanje za Darija sa određenom dozom ironije u njemu, a sa obzirom na njegov odgovor na predhodno pitanje.)

Ma ne, ja sam počeo kao napadač. Gdje ćes balkansko dijete da staviš da igra u odbrani i da ne gori od želje da zabije gol, raširi ruke i prodere se iz sve snage?  Tako sam i ja počeo kao napadač i to pravi centarfor. Kasnije sam igrao na (ofanzivnoj) sredini terena i tu se dosta dobro snalazio.

Svi djecači imaju neke svoje idole kada počinju trčati sa loptom, ko je tada bio tvoj idol?

Mislim da ni sam ne znam skroz zbog čega, ali Rivaldo mi je bio idol. Nije to da sam ja nešto navijao za Barcelonu (niti za bilo koji drugi veliki i poznati klub) ali Rivaldo je znao sa loptom napraviti stvari koje su meni izgledale nevjerovatne, a pošto sam uvijek bio i među najvišim u svojoj generaciji, možda je i to razlog sto mi se Rivaldo sviđao.

Tokom nastupa za omladince Himmelev-Veddelena dolazi do nevjerovatne priče da se engleski Norwich zainteresuje za tebe u vremenu kada si tek postajao tinejdžer. Kako se to desilo?

Da, to je tačno. Igrali smo jedan od mnogih omladiniskih turnira i skauti Norwicha, koji su u to vrijeme kao i danas bili veoma aktivni u Skandinaviji, su me primijetili i kontaktirali da čuju da li sam ja zainteresovan da nastavim svoj nogometni razvoj kod njih. Sjećam se da mi je to tada zvučalo malo nerealno i iznenađujuće, međutim oni su bili sasvim ozbiljni jer u Engleskoj je rad sa omladinskim selekcijama veoma veoma profesionalan.

I znači mladi Dario iz Roskilde-a u seli u koljevku nogometa Englesku i klub ”kanarinaca” iz Norwicha?

Ne, nije se to odmah tako desilo. Norwich je tada imao, mislim da i danas imaju, suradnju sa Hvidovre IF (red: nogometni klub u blizini Brøndby-a, također veoma poznat po radu sa talentima) i sa njima sam se dogovorio da pređem u Hvidovre gdje bi bio po njihovim nadzorom. Hvidovre je klub u kome su kao omladinci igrali mnogi poznati danski reprezentativci (Peter Schmeichel, Thomas Khalenberg,  Michael Kron-Dehli, itd…). Vrijeme u Hvidovre-e je bilo veoma dobro sa mene. Imali smo sreću da nas tada trenira jedan od najboljih danskih omladinskih trenera Brian Reimer, koji je danas, nažalost.. hahaha.. pomoćni trener u FC Købanhavn. Imali smo veoma dobru ekipu i igrali dosta dobro tako da je Norwich u julu 2008 odlučio da me kupi od Hvidovre i tada odlazim kod njih.

Dario je u Norwichu potpisao stipendijski ugovor i proveo prvu godinu na njihovoj akademiji za mlade igrace gdje se mladi talenti uče profesionalnom načinu treniranja i gdje su treninzi svaki dan u 10 sati.

Da li je prelazak iz danskoga kluba u engleski bio veliki šok za 16-godišnjaka, koji je morao da se odvoji od svoje familije da bi se okusao sa vršnjacima u Engleskoj?

Ja sam bio pravo zadovoljan i sretan u Hvidovre-ama. Mada sam se, kako je moja karijera išla naprijed sve više više udaljavao od protivničkoga kola, a bio sve bliže svome…hahaha… Nastavlja svoju priču mladi sarajlija koji očigledno nije izgubio naš smisao za humor i šale na svoj vlastiti račun. Nogometna kultura u Engleskoj i Danskoj se ne mogu porediti. Iako sam ja igrao za U-18 u Norwichu tamo je konkurencija kao da igraš u nekom od največih svjetskih klubova. Danski mentalitet je više opušten i laganini, gdje kao omladinac imaš pravo i na greške i da zaista budeš omladinac. U Norwichu je bilo nešto sasvim drugo. Tu je konkurencija ubitač
na, iako smo bili tek tinejdžer znalo mi se desiti da moji klubski drugovi, direktni konkurenti za mjesto u timu, tako oštro startuju na treningu samo da bi me povrijedili da ja ne bi mogao igrati utakmicu za vikend. Zvuči malo nevjerovatno jer Norwich je samo jedan običan klub u Engleskoj za mnoge koji to gledaju sa vana, ali kada si tamo shvatiš da bi momci u U-18 ekipi i brata rođenoga povrijedili samo da dobiju mjesto u ekipi. 

Kakav je bio društveni život u Engleskoj?

Ja sam živio kod jedne familije, tako zvani ”digs”. Zaista predivni ljudi koji su uvijek bili tu za mene. Što se tiče drugova ili ”drugova” iz kluba to je već nešto drugo. Tamo je jednostavno sve posvećeno uspjehu i meni se znalo desiti da mi ”drug” sa kojim igram zajedno i zajedno boravimo u sobi neće da posudi punjač za telefon samo zato što smo i konkurenti za isto mjesto u ekipi. Nešto što je nezamislivo u Danskoj.

Vrijeme provedeno u Norwichu nije baš bilo najuspješnije za tebe. Šta te ipak najviše impresioniralo tamo?

Definitivno FA-cup. To je kod njih tako veliko i nevjerovatno da mnogi to van Engleske teško razumiju. Zamislite da na utakmici kupa neke zemlje za igrače do 18 godina bude preko 30.000 ljudi? To je zaista impozatno i jedan od mojih najvećih doživljaja u životu kada smo igrali protiv vršnjaka iz Manchester Citiya u polufinalu FA-cupa… 

Nakon kratkoga vremena u njihovom omladinskom pogonu prebacili su te u njihov prvi tim?

Da, nisam bio u prvoj postavi, ali sam bio sa prvom ekipom što je bilo sasvim OK, kada imaš 17 i pol godina. Međutim izgubili smo prvu utakmicu za 7:1 i tadasnji menadžer je dobio otkaz. Nakon njega je došao Paul Lambert, koji je danas menadžer u Aston Villi. On je doveo dosta novih provjerenih igrača koje je znao od prije tako da sam ja opet pao da treniram za rezervnom ekipom i omladincima što naravno nije bilo najbolje sa moj razvoj. Ali Paul Lambert je napravio fantastičan posao u Norwichu.  Njegovom zaslugom klub se opet vratio u Premiereship tako da bi bilo glupo kritikovati njegove odluke.

Jesi li tada razmišljao da je odlazak u Norwich možda bio pogrešan, da si bio previše mlad i da li bi opet isto učinio?

Ne, ne mislim da je odlazak u Norwich bio pogrešan. Da se razumijemo bilo je u tamo i fantastičnih događaja. Kao na primjer, kada smo igrao za prvu ekipu u Johnstone´s Paint Thropy protiv Swindona. Boravak u Engleskoj je bio težak, ali je je i pridonio da postanem puno jači mentalno. Kada sam došao u Norwich ja skoro nisam znao igrati glavom što je kod njih nepojmljivo pa sam tu trenirao ekstra tako da je to sada jedna od mojih jačih strana. Na kraju krajeva, sve loše što čovjeka ne ubije samo ga čini jačim. Tako i moj boravak u Norwichu. Ne kajem se ni najmanje.

Dario u januaru 2010 godine prelazi iz Norwicha u Brøndby gdje je izmedju ostaloga bio jedan od glavih aktera u U-19 timu. Bilo je evidentno da je iskustvo koje je skupio u Engleskoj bilo od velike koristi u danskoj U-19 ligi.

Primjetio sam da od moga napretka u Norwichu nema ništa. Bilo je u još ponuda i interesovanja, ali Brøndby je i tada bio najkonkretniji i bez ikakvih velikih obećanja, a znao sam i da su se već duže vrijeme raspitivali za mene te da klub veoma često pruža šansu mladim igračima. Počeo sam igrati za U-19 i imali smo veoma dobru ekipu koja je osvojila dansko prvenstvo sa skoro 10 bodova razlike u odnosu na drugoplasiranu ekipu.

Nakon svega sezone i pol u omladinskom pogonu Brøndby-a Dario prelazi u seniorsku ekipu. Karijera je izgleda opet na pravom putu i Đumić ima osjećaj da njegovo vrijeme upravo tada dolazi.

Dario je bio perspektivan mladi igrač, a Brøndby je tada tri godine uzastopno osvajao medalje. Međutim upravo tada klub lagano, ali sigurno počinje da zahvata velika kriza kako na terenu tako i još više van terena koja za malo nije koštala klub opstanka, ne samo u najboljoj danskoj ligi nego uopšte kao profesionalnog kolektiva.

Ovo je još jedna klasična prica o klubu koji je bio nekada među najboljim 25 u Evropi, a koji je loše i staromodno rukovodstvo pogrešnim odlukama dovele na ivicu propasti. Dario je za prvu ekipu debitovao 23. jula 2011. godine i do sada odigrao 50 utakmica i postigao tri gola.

U prvoj sezoni kao senior bio sam više marginalan igrač. Većinom sam ulazio u završnicama utakmica i na taj način sakupljao iskustvo. Često sam korišten i kao napadač zbog moje visine i igre glavom. U drugoj sezoni sam već igrao puno više utakmica i to na mojoj prirodnoj poziciji odnosno na mjestu štopera. To je bila sezona za nepovjerovati kada smo u zadnjoj utakmici protiv Horsensa izborili opstanak u ligi, a klub se spasio finansijskog kraha. Sve utakmice u proljetnom dijelu prvenstva smo igrali pod velikim pritiskom. To je bilo mentalno teško jer smo znali da ne igramo samo za sebe nego i za spas kluba. Ali u takvim okolnostima su pobjede i draže. Istina je kad kažu da je uspjeh ljepši kada si se morao ekstra boriti za njega.  

Darija ugovor sa Brøndby-em veže do ljeta 2016. godine, a ovu sadašnju sezonu je počeo veoma dobro. Nakon ljeta su njegove igre bile sve bolje i bolje i iako je Brøndby kupio švedskoga internacionalca Michael-a Almebäcka, Dario se uspio izboriti za mjesto u ekipi.  Međutim početkom oktobra mjeseca dešava se Breaking news u danskom nogometu: Brøndby potpisuje ugovor sa Khalidom Boulahrouzom, čovjekom koji je igrao polufinale Svjetskoga prvenstva 2010 god. za Holandiju protiv Urugvaja u Južnoj Africi 2010 god. te nastupao za Chelsea, HSV, Sevilju, itd. Na taj način Dario dobija novu konkurenciju i novi izazov u karijeri.

Može se reći da je malo nesretno za mene jer kako konkurisati sa nekim ko je svjetski poznat nogometaš? Ali ja pokušavam da i ovaj izazov prihvatim sa osmijehom i sa pozitivnom energijom. Khalid je zaista igrač iz kojega zrači iskustvo i pokušavam da sto više naučim od njega. Iako je zvijezda i konkurišemo za isto mjesto, pravo je dobar da pomogne kako meni tako i drugim mladim igračima.

Ali bez igara u Brøndby-u nema poziva ni od selektora Sušića? (Bilo je nase naredno provokativno pitanje.)

Hahhaha. Dobra ti je ta. Mene do sada nikada niko nije ni telefonski kontaktirao iz N/FS BiH niti mislim da su ikada pogledali neku moju utakmicu… počinje Dario priču o svome neostvarenom snu, a to je nastup za mladu reprezentaciju BiH.

Znači nikada nije bilo kontakata od strane N/FSBIH?

Ne!

Šta misliš šta je razlog za to?

Iskren da budem, ne znam mada mi se čini da selektor našeg U-21 tima Vlado Jagodić slabo prati na&scaron
;e talente van BiH. Da se razumijemo, naravno da u reprezentaciji treba da bude nogometaša koji igraju u bh. klubovima. Ti momci imaju veoma loše uslove za rad i ja se divim njihovoj upornosti i želji, ljubavi za loptom, ali se da primjetiti da na spisku nema nikoga iz recimo Skandinavije, te relativno je mali broj nogometaša iz vana. Ali ja se nadam da je razlog nedostatak skauta te da će to biti bolje u budućnosti. Ne zbog mene, jer ja uskoro gubim pravo nastupa za U-21, nego zbog drugih mladih Bosanaca i Hercegovaca koji su talenti i koji igraju po Evropi. Mislim da nas ima vani dovoljno da bi mogli pridonijeti sa nekim svojim iskustvom, ali vjerujem da će uspijeh A-reprezentacije i to promijeniti.

Dario je igrao za mlade reprezentacije Danske U-17, U-18, U-19, U-20, ali je očigledno da je san mladoga sarajlije da zaigra za svoju domovinu.

Tu za mene nikada nije niti će biti dvojbe. Moj san je da zaigram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i to se nikada neće promijeniti. Utakmice A-reprezentacije proživljavam teže nego one u kojima i sam igram, a pobjeda u Kaunasu se u našoj kući slavila više nego išta. Čak je i moja mama koja inače ne prati tako puno nogomet iako ga ja igram, skakala po kući od sreće, a srce mi je pucalo od zadovoljstva kada sam vidio kako se pobjeda slavila u mome rodnom Sarajevu.

Šta znači odlazak A-reprezentacije na Svjetsko prvenstvo?

Mislim da znači i više nego što smo svjesni toga. Napokon će se i o nama čuti pozitivne vijesti, a ne samo problemi razno-raznih vrsta. Biti će to super reklama za državu, a za sve dječake, momke, nogometaše još veći podstrek da što bolje i ozbiljnije radimo jer se pokazalo da možemo uz malo ozbiljnosti i sreće doci do rezultata.

Jesi li kada pratio reprezentaciju BiH sa tribina?

Naravno mada ne onoliko koliko bih to želio. Ali se sjećam da sam sa djedom bio u Zenici na utakmici protiv Portugala kada smo izgubili 1:0 i da i je to bila jedna veoma teška noć. Tada sam slagao u klubu da moram hitno dobiti slobodno zbog nekih privatnih stvari. Nisam ponosan na taj moj potez, ali jednostavno sam imao želju da budem tu noć u Zenici pa sam morao nešto izmisliti. Ali ne trebamo se vraćati na taj period. Važno je da idemo u Brazil!

Pa ide li Dario u Brazil, barem kao navijač?

Naravno! Čak je i cura koja ja dankinja rekla da se slaže pogotovo ako utakmice budu u Rio ili Sao Paulu.

Kakve su nam šanse u Brazilu?

Mislim da imamo dobar tim. Džeko, Ibišević, Pjanić su svjetska klasa. Imamo kapitena koji je pravi vođa i srcem igra za državni dres. Ako nam se posreći mislim da vrlo lako možemo biti prijatno iznenađenje ovog mundijala. Naravno imamo i mi slabih tački kao i svaka ekipa, kao naprimjer nedostatak konkurencije na defanzivnoj sredini terena, ali ipak sa malo sreće u žrijebu ja nas vidim u osmini finala. 

Optimističan je ovaj 21-godišnji sarajlija koji osim tetovaže na kojoj su rimskim slovima ispisani datumi rođenja oca, majke i brata Luke ima i tetovažu na bosanskom jeziku na kojoj piše simbolična poruka ”Ne mogu te oni mrziti, koliko te ja mogu voljeti”.

Sve što čovjek radi u životu treba raditi iz ljubavi. Ljubav prema rodnom gradu, domovini i familiji je nešto što mi daje snagu i što je izvor moje pozitivne energije.

O čemu sanja Dario Đumić? Barceloni, Liverpoolu, Romi?

Nisam od onih koji imaju velike i često nerelane snove. Za mene je san da postanem standardan u Brøndbyju te da nekada zaigram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Sve osim toga bi bio samo bonus.

Nakon ugodna dva sata završavamo razgovor sa Dariom u nadi da ce ubuduće biti sve manje bh. talenata koji neće biti pod budnim okom naših trenera i saveza, jer postoji zaista veliki broj naših mladih talentovanih nogometaša van BiH na koje ne smijemo zaboraviti.

Darijov san o U-21 dresu BiH se vjerovatno neće nikada ostvariti, ali ko zna, možda za koju godinu upornim radom, zalaganjem te uz dozu sreće koja je često potrebna, budemo svjedoci utakmice naše A selekcije, u kojoj Dario Đumić mijenja Emira Spahića. Na Dariju je da trenira jo bolje a na rukovodstvu N/FS BIH da naprave organizaciju rada sa mladim talentima u i van domovine. Ne zbog Darija ili nekoga drugoga našega momka, nego zbog stalnoga napretka i boljeg sutra našeg nogometa.

nogolopta.com