From the face of the place: Brazil…priča prva

Pošto je neko morao ostati kući da vam krv pije na domaćem terenu, urednik ovog sajta se velikodušno žrtvovao i poslao je našeg najnovijeg člana naše male posade, korespodenta CR-a (nije Cristiano Ronaldo, on nam je bio preskup) koji će vas, nadamo se, svakodnevno izvještavati o događanjima u i oko Svjetskog prvenstva. Zamisao je da nam CR pokušati dočarati atmosferu koja vlada u Brazilu s pričama koje nisu uvijek obavezno vezane za dešavanja na zelenim terenima.

Skoro 8 mjeseci nakon Kaunasa, privuče se i taj Mundijal. Koliko god se o tome pričalo, pisalo i slikalo u zadnjih pola godine sve je to iz dana u dan sve veće i još se zadugo neće sleći.

Put iz Stockholma vodi preko Lisabona, valjda karma, fatamorgana i slično (a ne dobra ponuda TAP-a). Gdje ćes na prvenstvo, a da u Portugal ne dođeš? Samo ovaj put se iz Lisabona leti naprijed, a ne nazad..

Nigdje ne piše ”let za Svjetsko”?

Noćenje, zatim brutalnih 11 sati za Rio, nekih 10 000km od BiH, a 12 000 od početne tačke. Navijača u avionu nekih 20%, tu su Francuzi, Nijemci i Portugalci… a i mi.  Slijećemo. Aerodrom se šminka, završni radovi u toku, posteri se kače, VIP redovi i crveni tepisi se pripremaju za navalu koja slijedi ovih dana. Imigracija, kontrole, prolazi se k’o da si domaći, bez dužih čekanja i problema.

Prepreka prva, nema prtljaga. 15 min, 30, 45. Kačimo se na wi-fi, poruke, podrška, pitanja… osjećaj narodnog heroja. Srce k’o kanta, golemo je ovo, mentalno ćemo biti najveća nacija na turniru! Stiže prtljag. Polutrkom kroz carinu, gospođa samo maše rukom, vidi da nam se žuri.

Taxi, čini se regularno, svi žuti sa crnom trakom. Engleski im za nijansu bolji od mog nepostojećeg portugalskog. Ponuda 90 reala fixno ili taximetar. Uzimamo taximetar, samo vozi. Gazdarica čeka već sat u stanu, zovem je par puta. Razgovor tipa – Ja: ”Halo, kasnimo, prtljag, šta sad, gdje se vidimo?” Ona: ”Si, Copacabana, si apartman, si very good”…

Taksista dere i gleda tv, Brazil – Srbija. Pokazuje nam Maracanu, stadion Vasco de Game, favelle i još puno toga što ne kontamo. Šaltamo sa engleskog na bosanski jer se jednako dobro razumijemo. Priča on, a i mi, sliježemo ramenima jedan drugom, ono k’o ”haj ako ne razumiješ, nije ni bitno”. Autoput ima 4 trake, a na pomoćnoj se prodaju kokice i košpe, ako ko zaboravi kupiti na aerodromu, nek se ne sekira, ima usput.

Stizemo u stan, regulara, sve ko po dogovoru. Čak hladna Cola i bombonjera na stolu. Čuvajte se momci, pamet u glavu, zavrnite plin i ugasite klimu kad izlazite i gazdarica ode. A nas dvojica ne možemo doći sebi da nas niko nije pitao ni ko smo, ni ugovor, ni dokumenti, ni karticu, kauciju… Valjda se preintegrisali u Švedskoj 🙂

Izlazimo, lokalna birtija, pivo i caprinha. I u njoj naša zastava. Tv kanali vrte prijateljske utakmice, analize, intervjue i pristizanje reprezentacija u svoje kampove. Odjednom grupa zrelijih gospođa na tv-u skandiraju ”Boznija, Boznija, Boznija”. Repka stiže u Guariaeu. Gospodin, predsjednik mjesne zajednice, sa dresom u ruci mase i dočekuje autobus. Svatovska atmosfera! Nalazimo zajedničku i sa konobarom, Copa, Bosnia, palac gore… nije ljubitelj Argentine čini se.

Kafansko Svjetsko prvenstvo. Tu smo definitino favoriti za prolazak u drugi krug!

Trk do plaže, mrak. Ono da umočimo noge, možda se sutra probudimo, a sve ovo bio san. Gdje ćeš sanjati Copacabanu, a da se ne smočiš? Gledamo jedan drugog ko prije haman 8 mjeseci u Kaunasu. Golemo…

/CR & nogolopta.com/