Zašto (nismo i) nećemo na veliko takmičenje

Zašto (nismo i) nećemo na veliko takmičenje
(u dogledno vrijeme)

(Po)Troši se bogme. Iako se od srca nadam da nije u potpunosti potrošena i ova generacija sjajnih igrača reprezentacije BiH u nogometu. Ipak.. Ništa se tu više ne može uraditi. Otišla je još jedna izgledna šansa za plasman na veliko takmičenje.
Zašto ne može jedna elitna družina nogometaša sazrela za velike uspjehe amortizovati sve naše (i njihove) propuste, nerealna najavljivanja i lažnu nadu baziranu samo na blještavilu nogometnih umjetnika iz najjače vrste?
Prva rečenica, a prije nje naslov je zlokobna konstatacija, ali ne mora da bude i definitivna istina. No, da bi se to spriječilo mora se, što bi rekao rahmetli Alija Sirotanović, RADITI. NJeko lopatom, a nJeko loptom. Spade razlika na jedno slovo. Hajde da pokušamo analizirati tih hiljadu zašto i hiljadu zato.

Uopštene barijere –>

1. Nogometna naobrazba je nešto što mi apsolutno nemamo. 

Nogometna kultura je apsolutni deficit kod nas od one prve misli na loptu, shvatanja nogometne igre i zakona u njoj, pa do posjete i ponašanja našeg ”navijača” mjestima gdje se ta igra začinje. Ne može se samo imati povjerenje u kvalitete naših igrača, a nemati izvor u vlastitoj kući i ne činiti ništa da se tu osiguraš u kontinuitetu i kvalitetu. Kakva nam je liga, ko u njoj ima kvalitet i kontinuitet? Koja je to klupska škola nogometa prepoznatljiva po radu i rezultatima, a na osnovu koje bi se izgradio stil igre reprezentacije? 
Ili nam to nije važno, već ćemo i dalje ubirati samo ono što hoda vani? Postoji li značajka i prepoznatljivost BH-nogometa? Kako to igraju Bosanci i Hercegovci ovu popularnu igru? Jel’ to kick & rush, krampanje na snagu bez pardona, jel’ to napadački ili obrambeni sistem, jesu li to hitra krila, probojni bekovi i stabilna sredina? Gdje to postoje svi profesionalni uslovi adekvatni nogometu kod nas nakon uvođenja Lige prvaka kad se nogomet trajno transformirao u stalni rad na dobitku kvaliteta kao što je to slučaj u vrsnim kompanijama? Ima pitanja na kubik, ali ima sasvim dovoljno odgovora.

Kod nas se u domaćim prvenstvima prvo ne trenira kako Bog zapovjeda (a i kako bi kad se nema najprostijeg mjesta za to, jer se prvim hladnoćama sve redukuje na čistu nulu), ne doživljava igra ozbiljno (ne postoji program stvaranja pobjedničkog mentaliteta da se uvijek radi na pristupu igri u najvišem profesionalnom nivou), ne rade se stručne analize (sve je dobro kad se pobjedi, a kad se izgubi bitno je “čestitati protivniku na pobjedi” bez da se pogleda na sebe i otkrije pravi razlog loše utakmice), a sa djecom se radi na kašičicu bez ikakve strategije i prepoznatljivog načina igranja te igre (ne postoji klasifikacija i dirigovanje sa školom i aktivnostima van škole kako bi specifični kvaliteti najbolje na terenu došli do izražaja). Sve su to neka suluda, ili kombinacije suludih ad hoc rješenja koja krpe ono što se zakrpiti ne da. Valjda samo zbog toga i ti velikani koji su reprezentativci nisu ozbiljnim radom sa njima u mladosti POSTALI dobri igrači, već su se sami na svoju ruku SNAŠLI u bijelom svijetu da zasluže status koji imaju. 
I to čisto na činjenici da posjeduju talent. Ti kad NISI kompletan i izgrađen, moraš biti SNALAŽLJIV igrač. To nema nigdje. 
Kao i u životu, tako i na terenu: ako nemaš rješenje, džaba ti je biti snalažljiv, jer to često puta samo od sebe nije dovoljno. Kad ti nemaš određeni i specifični kvalitet, onda ti je džaba biti “koristan igrač”. Ovom segmentu nogometne naobrazbe dodajmo uz sve ovo nedovoljnu opskrbljenost svakovrsnim materijalom (nemamo čunjeve i pokretni živi zid za vježbanje slobodnjaka, al’ hajmo zato 3 ekstra puta igrati salate), potpunom neprihvatljivim načinom sportske ishrane i kulturom zivota i stanovanja (ovdje popuni sve što ti padne na pamet. Od ženskica do surdukavanja svega i svačega u organizam, pa do posjeta raznim klubovima sa sumnjivim šmekom, a i svih vrsta legalnog i nelagalnog klađenja). 
Kod nas nogometaš koji nije ni blizu od profesionalca već tada ima žestokih problema sa funkcijom koju obavlja, a ne zaboravimo, ona je javna i edukativna. U doba semi-profesionalizma on je već izgrađen lakomislenik, u potpunom profesionalizmu funkcionira sve dotle dok se Bosne ne dokopa. Drugdje se nogometaši odmaraju ili pripremaju za sljedeće izazove u miru sauna, klupskih prostorija, proučavanju protivnika uz video-analize sa uglednim savjetodavcima iz struke. Kod nas uz familiju, navijače sa Facebook-a, kulinarskim programima i posjeti igrankama iz rodnog ruralnog okružja. Ovo sve pod uslovom, DA JE NA VRIJEME STIGAO NA PRIPREME, koje se pretenciozno nazivaju takvima. 
Od kad je to javna partijica “na male” ozbiljna priprema naspram zatvorenog treninga gdje ni CIA-in špijunski satelit ne može ni priviriti? Ne, kod nas nije priprema ako pola Hrasnice ne dođe na onu kupusiju od terena besposlena i indolentna da se slika sa igračima uz zvuke ”Sjećaš li se Sanja?” od Koketa.
Iz ovoga se može zaključiti da je našem BH-reprezentativcu jako teško sa ovim nagomilanim anomalijama biti full-pro i biti učesnik velikog takmičenja bez obzira kako “znao igrati lopte”. A doduše, nije vala ni skroz do njega. Jer sve ovo što vrijedi za njega, vrijedi i za okolinu koja je takva. Primitivna i derna. Bez imalo šlifa i osjećaja za top-sport klimat. A to je sljedeće zašto NE. Priča o njima je dakako proizašla iz priče o nama ostalima.

2. Zaostavština nakaradnog soc-realizma u medijima, naknadna pamet + patriotizam vs realizam

Da se opravda način nefunkcionisanja i konačnog šaltanja nogometa iz stanja sodora do asfaltirane i popločane staze nogometnog modernizma tu su garant BH-mediji, koji su tu da nam pokažu koje smo mi ohrdine koje sve manje i manje prijatelja u svijetu imaju. Valjda samo zbog njih se jedan od najboljih igrača svijeta Ronaldo naziva “derištem koje se nije sklonilo od mamine suknje”, jer je pokazao srednji prst idiotima koju su uperili svjetlosni snop u njegove oči, pa do nebuloza kako su nas “Portugalci pokušali otrovati hranom”. Mediji su tu da one koji nogomet prate čitav svoj život prave budalama vrišteći sa mikrofona glumeči navijače, a ne profesionalne žurnaliste i pokušavajući nas ubijediti da mi ne vidimo dobro. A oni sami tokom prenosa pojma nemaju ni ko je dao gol, ni ko je dobio kartone i otvoreno govore kako “ništa nisu vidjeli”. Niti jedno kritično pitanje koje bi izrodilo neko poboljšanje, niti jedna umjerena rečenica. 
Oni su tu da nam kažu kako je dobro što su komitetlije izglasale “pravilo” da čovjek iz Gradačca ne treba da ide u 30-ak km daleku Modriču, pardon – NE SMIJE DA IDE u Modriču, jer je to dobro za BH-nogomet. Oni su tu da opravdaju dolazak besposlene i dokone svjetine na infrastrukturno katastrofalan sarajevski aerodrom i da urlaju na Portugalce. Oni su tu da ne pokrenu pitanje stanja krompirališta na Bilinom polju i da traže rješenje za to, već su tu da sjajnu ekipu Portugala nazivaju “pekmezima” kojima “sve smeta”. Oni su tu da pogibelj forsiraju protiv normalnih uslova. Zato su nam Portugalci ovako i vratili u Lisabonu. E, onda su tek za BH-medije Portugalci “sjajna ekipa mnogo bolja od nas”. Pametan je BH-medij, al’ kad voz ode. Sve se to trpa pod krinkom patriotizma, i ko drugačije kaže, on nije patriota. BH-mediji slažu ekstra pritisak na igrače potvarajući jednu nogometnu reprezentaciju sa kukavnim stanjem korumpirane i mafijaške države. Ko kaže suprotno, protiv Bosne je. Ko kaže da je teren na šljaki gori od šljake, on nije patriota, vec pederčina, ili kako bi t
o Goran Zizak alias DJ Krmak opjevao: “U Evropi imaš sve, kulturno te zovu gej, i kod nas toga ima, al’ si ovdje pederčina”. Dakle, ni jedne emisije koja bi digla javnost na gradnju stadiona po svim svjetskim standardima. 
I onda mene pitaju što ne možemo na prvenstvo. Ne možemo jer mediji u BiH ne daju reći ništa protiv zeničkog igrališta. Kao da ja imam nešto protiv Zenice.. Bože sačuvaj. I zašto ne kažem stadion, nego igralište? Pa dok se ne napravi stadion i dok se umjesto Bilino POLJE, ne bude zvao STADION Bilino, tako će i biti. O analizi igre, emisijama sa stručnjacima koji će svaki pokret i stanje na terenu jasno pokazati, predložiti rješenje da i ne govorim. Sve je dobro, a ništa ne valja. Onaj hablesina sinoć čestita Spahiću nakon utakmice pored aut-linije, a čovjek ga gleda kao da je sa Marsa pao. To je ta zaostavština iz soc-realizma da ništa nije gluho i naopako i da u svemu ima pozitivnosti. I kad te raskuće i ponize. A da imamo profesionalni reprezentativni press koji bi jedini davao dozvole za izjave, prenose utakmice i analize, svi ti pritisci bi nestali. Ali de ti nešto napravi novo…

3. Profesionalni izgled + marketing

Ako već profesionalnosti nema ni na vidiku u i oko reprezentacije, pa može li se barem to našminkati da se stvori kakva takva baza, a ne da ličimo na Cirpe (cirpo – poderanko)? Sinoć je igrao Džeko protiv Ronalda, al’ i Legea protiv Nike, igrao je dres sa imenom protiv dresa bez izdrukanog imena na leđima kojeg ni u fabrici u Italiji ne možeš poručiti, igrala je i Poli salama protiv McDonalds-a, ulaznica sa bar-kodom prodana na ime protiv one bez reda od kamenog mosta do Salčinovog nacionalnog restorana. Igrala je tastatura sa kučnog kompa protiv skemlije. Dokle ćemo u 21.vijeku biti poklonici pijačnog i uličnog karaktera bez zvaničnog marketinga? Dokle više izvrnuta kartonska kutija na po džade sa krpicama umjesto reprezentativni web-shop sa artiklima koje možeš poručiti od Bihaća do Trebinja i Livna do Brčkog, tj. od Sidney-a do Seatlle-a? Neka se lokalna ekonomija i dalje tako razvija (na način kako sad jeste), nemam ništa protiv, ali dajte nam originalnu robu opreme i items-a od reprezentacije i na taj način gutite se. 
Pokrenite bazu sa tim do, ako ne novog stadiona, a ono do travnjaka. Dajte nam nekoga ko će pumpati atmosferu na stadionu sa mikrofonom, a ne ohrndanog (doduše, doajena sportskog novinarstva) Nikole Bilića. Dajte nam Milana Pavlovića, Sašu Petrovića, Đuru…da podigne ljude na noge kad treba, a ne Nikolu – “ti-lu-li” (onomatopeja onog zvona). Kad sam imao 6 godina vodio je ceremonije svih mogućih turnira i utakmica. Onako kako ih je vodio tada, vodi ih i danas, 30 godina kasnije. Sve čekam kad će najaviti ulazak preživjelih boraca šeste ličke brigade iz desanta na Drvar na stadion. Ili dolazak štafete. I onda se smijemo Koreji i Kubi. Promjenimo već jednom te fosilske navike i krenimo naprijed, ali zaista krenimo napred.

2012. je na vidiku, a ovo što nam se dešava, dešavaće se i dalje ukoliko se barem nešto ne promjeni. Iako znam da masa ljudi neće ni pročitati ovo, ostavio sam ovih pola sata vremena barem da se zamislimo kuda to idemo i kako griješimo trošeći najvrednije što imamo na naše anomalije i nedoraslost. Meni ne pije vode ono “pa pola nam je države protiv nas”. To je samo izgovor, kao i ono da nam uvijek fali jedan bod, ili jedan gol. Dosta mi je više naše patetike.
Mnogo mi čega nemamo i pretekli su nas mnogi. Redovi se pune negativnostima o nama samima. Ne može se do uspjeha isturanjem najljepše djevojke naprijed u nadi da će se dobro udati. Ima da se sredi prvo stanje u kući odakle djevojka dolazi. Kome to nije jasno, uvijek će čekati sljedeću šansu i sljedeće kvalifikacije. Ja vala neću. Ionako mi život prođe čekajući naš nastup na nekom prvenstvu. Pa neću valjda do 83. godine života čekati dok se ovi ne opasulje i nešto ne naprave svojim radom. Ako misle krpiti kao i dosad, neka se dobro zapitaju ima li sve ovo smisla. I komitetlije, i savez, i država i sport. “

Mure