Zbogom, Afriko – Kraj kralja svih ubleha, Ćire Blaževića

BiH ima sjajnu reprezentaciju, ukoliko æe je voditi ozbiljan i sustavan struènjak.

Porazom u doigravanju kvalifikacija od Portugala ugašena je nada kako bi naša nogometna reprezentacija mogla konaèno otiæi na Svjetsko nogometno prvenstvo; Nedim Hasiæ, novinar Slobodne Bosne analizira uzroke poraza i otkriva javašluk oko nacionalnog tima koji i nije mogao rezultirati do porazom i bolnim otre¾njenjem.

Na ono malo autoputa koji od Zenice vodi ka Sarajevu kolona automobila, koja se sa Bilinog polja kretala ka glavnom gradu, negdje u srijedu iza ponoæi, blizu Breze, gazila je odbaèenu zastavu BiH. Poderana i prljava lelujala je meðu toèkovima automobila razoèaranih navijaèa, bila je slika jada i oèaja nakon utakmice bara¾a protiv Portugala. Nakon poraza se na sve gleda drugaèijim oèima. Kada se pobijedi Estonija, tada ni Bilino polje ne izgleda oronulo i jadno, tada i ne smeta toliko što se na tribinama nakrca nekoliko hiljada ljudi više nego što na stadion mo¾e stati, što pozivnice za lo¾e dobije ko god hoæe pa inozemnim novinarima skaèe nad glavom dok pokušavaju napraviti izvještaj sa utakmice.

Kada se pobijedi Armenija, onda ni sala za press konferencije ne izgleda kao sobica preslikana iz ¾ivota radnika, filma Miroslava Mandiæa. No, kada se sve raspadne, kada nade o odlasku na Svjetsko prvenstvo prospu poput zrnevlja nakon gola Portugala, tada shvatimo kako smo zapravo u rupi iz koje nam spasa nema još zadugo. I za to nam nije “kriv Dodik“ ni “meðunarodni moænici“, krivi smo mi što smo dopustili da nam nogometom upravlja šaèica baraba koja za petnaest godina nakon rata nije napravila niti jedan stadion, kriva jer nemamo kvalitetnog terena za treniranje, nemamo, konaèno, ozbiljan Savez, imamo napirlitanog predsjednika Saveza, izvjesnog Sulejmana Èolakoviæa, za kojeg niko iz “izborne baze“ nije siguran kojim se sportom za ¾ivota bavio.

Do srijede naveèer imali smo selektora koji je u i oko nogometne reprezentacije zatekao cirkus u koji se, sa svojim opsjenarskim voluntaristièkim šarmom, savršeno uklopio. I tim je šarmom potpalio nadu kako se improvizacijom mo¾e napraviti rezultat. No, nogomet je okrutan i egzaktan sport, lopta vraæa samo ono što joj se dugo i bri¾ljivo daje. Stoga prièa o Miroslavu Bla¾eviæu, selektoru reprezentacije BiH, i nije mogla drugaèije završiti nego onako kako je okonèala prièa Bla¾a Sliškoviæa. Porazom i bolnim otre¾njenjem.

PROMUKLI BOJNI POKLIÈ

Budimo iskreni, bara¾ je iza nas, pa mo¾emo prièati bez straha da nas se optu¾i za razbijanje atmosfere i ugro¾avanje nacionalnog interesa. Petnaest mjeseci pod tepih se skrivao sav prljavi veš, uvodile se samocenzura, guralo se ohrndalog Bla¾eviæa po svaku cijenu, sve kako bi se konaèno otišlo na Svjetsko prvenstvo. No sada treba reæi kako je jedini i iskljuèivi krivac za poraze u bara¾u Miroslav Æiro Bla¾eviæ. Bla¾eviæu bi, obzirom na godine i iskustvo u nogometnom svijetu, trebalo biti jasno kako povik Jeb…æu majku Portugalu na press konferencijama mo¾e fascinirati samo novinarske šarlatane koje samo zanima kako da sa njim popiju piæe, dobiju dres i besplatno otputuju na utakmice reprezentacije. Ozbiljan, studiozan trener poput Carlosa Quieroza na to se ne obazire, on ode u Njemaèku pa na licu mjesta prostudira igru i ponašanje kljuènih bh. igraèa u utakmici Hoffenheim — Wolfsburg. Bla¾eviæ za to vrijeme s Halidom Bešliæem i Enisom Bešlagiæem igra monopola u Sarajevu.

Queiroz je sa svojim suradnicima do u detalje na desetak utakmica prostudirao naše nogometaše. Bla¾eviæ ih nije pratio èak ni u utakmicama Lige prvaka, “koliko me strah da se ne povrijede ne smijem ni gledati“, njegovo je pojašnjenje apsolutne nezainteresiranosti za svoj posao. No, ma koliko portugalski navijaèi zvi¾dali Queirozu, nije sluèajno on bio trener Manchester Uniteda i Reala, a Bla¾eviæ švicarskog Veveya ili zagrebaèkog Dinama. Zbog toga smo jedina reprezentacija koja je izgubila obje utakmice bara¾a. U Lisabonu je Bla¾eviæ izgubio utakmicu svojom dogmatskom tvrdoglavošæu, neraspolo¾enog Misimoviæa nije htio mijenjati sve do desetak minuta do kraja, takoðer ni premorenog Muratoviæa. Naravno, Zvjezdan i Samir krvavo su su zadu¾ili ovu reprezentaciju svojim igrama, no ulog je bio previše veliki, milionski, da bi se nekoga trpilo samo zbog kredita. Pola sata nakon meèa, kada smo ga pitali zašto nije mijenjao na vrijeme, zašto nije Bajramoviæem i Pjaniæem upumpao snagu u vezni red, Bla¾eviæ je potpisnika ovih redova, novinara Federalne televizije i Osloboðenja proglasio “zlonamjernima, rušiteljima reprezentacije“. No, nije odgovorio na ta dva pitanja koja su zapravo jedina bila va¾na. Bitnije mu je bilo vrijeðati novinara Slobodne Bosne po povratku u Sarajevo, što pokazuje da ni godine u Švicarskoj nisu pomogle njegovom odgoju. U Zenici je, izmjenom na poluvremenu, napravio karambol dokazavši tvrdnje svojih kolega kako Bla¾eviæ nije struènjak niti taktièar, nego samo dobar motivator. No, rat je davno prošao, poklièi o borbi za napaæenu domovinu, osvetu za srušene kuæe i zarasla polja rijetko koga više mogu motivirati da da od sebe više nego što mo¾e. Drugo je poluvrijeme morao igrati strpljivije, trebao nam je samo jedan gol, no izmjenom Harisa Medunjanina i ubacivanjem Zlatana Muslimoviæa kao treæeg napadaèa, ostavio je preveliku rupu u veznom redu da Portugalci, dobri kakvi veæ jesu, takav poklon ne bi znali iskoristiti, nakloniti se i reæi hvala.

PUTUJUÆI CIRKUS MONTY ÈOLAKOVIÆA

Bara¾ sa Portugalcima izgubljen je u Lisabonu, mo¾da još i ranije, na sarajevskom aerodromu. Hotel Mariott u predgraðu Lisabona ta je dva dana bio baza reprezentacije BiH, ali i okupljalište šarolike galerije likova kojima nije ni sluèajno bilo mjesto blizu naših reprezentativaca. Noæ uoèi i nakon utakmice hotel su posjetili Sergej Barbarez, Elvir Boliæ, Emir Granov, brazilski golgeter Mario Jardel sa svojim agentom Dinom Pašaliæem…Svi su došli kako bi pozdravili naše igraèe, Jardel, tri puta Zlatna kopaèka Evrope preklinjao je da mu neko pokloni dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. U Lisabonu je Miroslav Bla¾eviæ mlaði, koji je tamo na ekskurziju poveo sa sobom nekolicinu svojih prijatelja, sebi davao za pravo da odreðuje novinarima šta se o njegovom ocu smije napisati a šta ne. U Lisabonu smo saznali i kako je Bla¾eviæ junior, kome je jedina funkcija u reprezentaciji da bude Æirin sin, zvao agente nogometaša nakon što bi ovi potpisali ugovore, da protestira zašto se prilikom transfera nije njega konsultiralo. Na¾alost, svi su se oni, zajedno sa èelnicima Nogometnog saveza, tiskali u društvu polusvijeta za koji niko nije mogao sa sigurnošæu kazati kako su uopæe dobili priliku putovati u istom avionu sa reprezentacijom. No, oni su dobrodošli, oni su prijatelji reprezentacije, za razliku, recimo, od potpisnika ovih redova kojem je predsjednik NS BiH, Sulejman Èolakoviæ , ljutit zbog èlanka u prošlom broju Slobodne Bosne, preko posrednika, jer nema hrabrosti bilo koga pogledati u oèi i izravno reæi ono što misli, poruèio kako æe mu zabraniti ulazak u avion na povratku u Sarajevo. Neki su od Èolakoviæevih suradnika išli još i dalje pa prijetili fizièkim razraèunavanjem. Od Èolakoviæa se tako što i oèekivalo, njegova netrpeljivost prema svima koji smatraju kako je Savez veæ godinama traljavo voðen, zbog èega je uostalom i nagomilan dug od oko tri i po miliona maraka, zbog èega nemamo niti je
dnog pristojnog stadiona u zemlji, odavno poznata. No nije od Bla¾eviæa, oèito razma¾enog u Sarajevu, gdje za godinu i pol dana gotovo da nije bilo niti jedne jedine kritike na njegov rad. Razumljivo, jer uspio je u onome što do sada nije njegovim prethodnicima, doteglio je reprezentaciju do bara¾a, duhu kojeg je pustio iz boce prije godinu i pol dana na putu do Afrike stajala je još samo reprezentacija Portugala. Ali isto tako, stoji èinjenica da reprezentacija BiH pod njegovim vodstvom nije pobijedila niti jednu ekipu iz gornjeg doma evropskog nogometa. Izgubili smo od Španije dva puta, od Portugala u Lisabonu, Turcima smo otkinuli tek jedan bod, izgubili smo na poèetku mandata od Bugarske u Zenici, kasnije i od Irana na Koševu, blamirali se u prijateljskom meèu sa Rijekom, kada su reprezentativci trenirali trèkarajuæi po stepeništu hotela u kojem su spavali. No, ipak smo došli do bara¾a i to je nesumnjivo historijski uspjeh koji je uveliko Bla¾eviæeva zasluga. No, on ne trpi kritike, taj simpatièni opsjenar smatra kako je samo on gospodar svog šesnaesterca i svako novinarsko pitanje koje se ne uklapa u njegovo viðenje utakmice prihvata lièno, smatra ga provokativnim i zlonamjernim. A rezultata nema, treæi bara¾ Bla¾eviæu nije bio treæa sreæa, nakon Irana, pred vratima raja ostavio je i BiH.

RED, RAD, ILI JAVAŠLUK

Ipak, iako kljuèni, nepravedno bi bilo kazati kako je Bla¾eviæ iskljuèivi krivac za poraz. U posljednjih godinu dana, sve oko nogometaša lièilo je na seoski teferiè, to nije bila slika ozbiljnog nacionalnog tima. Nedopustivo je bilo da se noæ uoèi putovanja u Lisabon reprezentativce odvede na privatnu zabavu u kuæu manekenke lopovske bh. tranzicije i da se tu, u vili otetoj za pišljivih 14 hiljada maraka, ostane do sitnih sati. Poni¾avajuæe je bilo gledati kako igraèi u Lisabonu ne smiju izaæi iz svojih soba jer su ih u holu hotela, dok su èekali da kupe karte za utakmicu, proganjali navijaèi, tra¾eæi dresove, autograme, slikanje, za rukav vukli kvazimenad¾eri koji su se tudošli ogrebati za piæe i besplatnu veèeru. Bijedno se osjeæao svako ko je gledaodolazak bh. delegacije u Mariott. Kakav god da je, Munib Ušanoviæ je još uvijek generalni sekretar jednog nacionalnog saveza i pogledi portugalskih domaæina, dok mu stotinjak besposlièara skandira u hotelu “Napuši se…“, ostavili su bolan peèat na obrazu svakoga ko imalo dr¾i do sebe i svog identiteta. Ono što sada treba uraditi jeste ostaviti kljuènu grupu igraèa na okupu i pronaæi trenera koji æe znati kako je ubojita S ljevica, koji taèno zna šta M mo¾e odigrati, koji neæe dozvoliti da se u danima priprema lobira za jednog ili drugog golmana i da se u reprezentaciju pozivaju igraèi samo zato što su neèiji bliski prijatelji. No, to æe biti nemoguæa misija jer niko ozbiljan neæe zalo¾iti obraz i doæi raditi u ovakvim okolnostima. Na jednoj smo strani imali M , koji je tra¾io red, rad i disciplinu. Na drugoj Bla¾eviæa i njegov putujuæi cirkus. Savez se odluèio za cirkus, jer samo u takvim okolnostima, ovako kakav je sada ustrojen, mo¾e funkcionirati. Neki æe se igraèi (Berberoviæ, Rahimiæ, Muratoviæ) nakon ovih kvalifikacija oprostiti od reprezentacije, no ostaje talentirana grupa igraèa kojoj se mora obezbijediti normalno okru¾enje i trener koji zna postaviti igru. A to sa ovakvim Savezom nije moguæe napraviti. U hotelu oko nacionalnog tima se, pred utakmice, više ne smije okupljati kvazielita, menad¾eri i jalijaši, igraèima je potreban mir i koncentracija kakvu nikada nisu imali. Jer Misimoviæ, D¾eko, Spahiæ, Pjaniæ, Jahiæ,… su grumenje zlata, ljudske velièine koje su svojim znaèajem premašili gabarite obiènih nogometaša i to je mo¾da najva¾nije i najveæe što ova zemlja danas ima. Vi ste, momci, u Ju¾nu Afriku trebali otiæi zbog sebe, zato što ste zlatni, pristojni i odgojeni. Zbog nas niste, ovakvi kakvi smo sada, zapušteni u svakom pogledu, nismo vas zaslu¾ili. A za Æiru ne brinite, on æe se veæ lako snaæi.

MUÈAN SVRŠETAK TU®NE NOÆI
Poraz i tuèa za kraj

Kakav javašluk vlada u bh. reprezentaciji i oko nje mo¾da najbolje govori i èinjenica da zaštitari pred poèetak utakmice nisu dozvoljavali našem najboljem igraèu, Zvjezdanu Misimoviæu, da uopæe uðe na stadion. Desetak minuta trajala je prepirka i ubjeðivanje, stvar je riješio Salem Proliæ, nekadašnji sudija, sada uposlenik NS BiH, koji je reagirao i uveo Zvjezdana u lo¾u u kojoj su se veæ odavno udobno smjestili mnogi kojima tu nije bilo mjesta. Zapravo bilo je, ali u instituciji zatvorenog tipa lociranoj koji kilometar dalje od zenièkog stadiona. Da tu¾na noæ na Bilinom polju okonèa još jadnije, pobrinula se i grupa navijaèa koja se probala fizièki razraèunati sa našim igraèima nakon utakmice. Sukob je izbio iz banalnih razloga, no bilo je muèno gledati nogometaše kako se naguravaju sa igraèima, koji su ih pljuvali i gaðali dok su ovi ulazili u autobus.

MIRALEM PJANIÆ, ÈUDESNI BOSANSKI IGRAÈ
Gdje god budem igrao, bh. reprezentacija mi je najva¾nija

Doajen ex- jugoslovenskog sportskog novinarstva, ugledni novinar Sportskih novosti Branko Stipkoviæ napisao je izvanrednu reporta¾u o utakmici u Lisabonu i onome što se dešavalo oko nje. Na dvije strane tog hrvatskog sportskog dnevnika napisan je tekst koji bi mogao biti primjer na fakultetima kako se piše sportska reporta¾a. Naravno, Stipkoviæ je suviše ozbiljan novinar kako bi se bavio insinuacijama i izmišljotinama, no i takav nije bio po volji Bla¾eviæ i nekolicini ovdašnjih novinara koji ga prate u stopu, koji aplaudiraju na konferencijama za štampu kada Bla¾eviæ opsuje i ispali nekoliko izblijedjelih parola. Stipkoviæ je jedini od tridesetak novinara koji su bili u Lisabonu napisao kako je Fahrudin Pjaniæ, otac Lyonovog dragulja Miralema, tra¾io razgovor sa Bla¾eviæem, da vidi zašto Æiro sustavno ignorira ovog nogometaša. “Kada se vrati kuæi nakon reprezentativnih priprema, treba mi sedam dana da ga psihièki vratim“, prièao nam je Fahrudin noæ prije utakmice u Lisabonu. “Samo ¾elim znati zašto se igraèa koji, po ocjenama francuskih novinara, uništi Liverpool, koji odigra najbolji meè u historiji francuske lige, poni¾ava zagrijavanjem u 86. minuti“, pojasnio nam je Pjaniæ, kojeg je Munib Ušanoviæ nakon dugog razgovora uvjerio da razgovor s Bla¾eviæem ostavi nakon bara¾a. Pjaniæu starijem je, baš kao i svima koji znaju ponešto o nogometu, jasno kako Misimoviæ i Pjaniæ moraju igrati u ovom timu. Igraè kojem se zbog talenta klanja pola Evrope, kome je Manchester City ponudio devet miliona funti, a Chelsea bio br¾i pa napravio dogovor za transfer u iduæoj sezoni, mora imati mjesta u poèetnoj postavi. Trener svih trenera morao je imati ideju kako bi mu trebala funkcionirati tako sastavljena vezna linija. Baš kao što su zajedno mogli igrati Aljoša Asanoviæ i Zvonimir Boban za Hrvatsku 1998. godine.

Slobodna Bosna