Osjećaj nemoći
Istiha se drogiramo nogometom: to više nije najva¾nija sporedna stvar na svijetu. To je jedina stvar na svijetu, pogotovu što nas nema ni u Austriji ni u Švajcarskoj. Pošto ne uèestvujemo, ne mo¾emo ni izgubiti. Mi smo nogomet izgubili prije svjetskog prvenstva.
Gotovo jednodušan je bio stav onih kojih se to tièe, navijaèa i vjerovatno igraèa, koji o prljavštinama znaju najviše, kako je vrijeme da se prostorije Nogometnog saveza provjetre, dezinficiraju i da u njih doðu novi ljudi. Razlozi su poznati, tok dogaðaja – takoðer.
Broj gledalaca na stadionu u Zenici funkcioneri NS-a neæe prijaviti za Riplija, a to bi im bila prilika da se ovjekovjeèe. Nogometni savez je izdanak ovdašnje politièke elite, jedan od prvih njenih plodova, kad je na èelo organizacije, a u najboljem latinoamerièkom stilu, postavljen tadašnji ministar unutrašnjih poslova Jusuf Pušina – eno se zajedno sa Ušanoviæem uvalio u provaliju Pelak s kuæom koju grade za tr¾ište. Desetogodišnji tandem na djelu, svi protesti su uzaludni. Izgubili smo osjeæaj da narod nešto mo¾e uèiniti, postiæi.
Na ljutu ranu, ljuta trava – odluka o novim poslanièkim plaæama. Najprije su u parlamentu procijenili da je referendumsko opredjeljenje graðana protiv poveæanja plaæa prejako, pa su se sklonili iz zakona, pojaèavši prihode stranaèkom podmlatku zaposlenom u administrativnom aparatu, svojim èuvenim savjetnicima, od kojih je jedan zaslu¾io plaæu – onaj koji se sjetio da izlaz ipak postoji.
Poslanici su najprije odustali od pet puta sedam, jer je to neprilièno, pa prihvatili sedam puta pet, jer je to veæ nešto drugo. I jare i pare.
Teško da se mo¾e ponoviti stepen društvenog konsenzusa kakav je postignut oko baraba iz Nogometnog saveza i oko naših èestitih poslanika koji ne ¾ele da u Evropu idu kao kokuzi i ne ¾ele da neko pomisli kako oni svoj potpis stavljaju iz nekog koristoljublja, a ne iz idealistièkog evropeizma.
Pao mi je na um jedan dr¾avljanin bivše Istoène Njemaèke koji je prebjegao na Zapad i rezignirano komentarisao svoju novu situaciju: “Tamo ne smiješ reæi ništa, ovdje mo¾eš sve, ali niko neæe da te èuje.“ Razlika je, što Sarajlije ka¾u, drastiæna. Nije rijeè o prebjeglici sa Istoka, rijeè je o stotinama hiljada graðana koji su postali podanici u specifiènoj vrsti demokrature. Nema klasiènog diktatora, kakvi su bili Miloševiæ i Tuðman, postoji diktatura klike.
Ona je utemeljena i kompromisima u borbi protiv korupcije i odgaðanjem svakog rješenja u kojem bi ono što je pokradeno bilo vraæeno. Nogometni savez je samo mikroprojekcija dr¾ave. Na takvim paradoksima zasniva se mir u kuæi na Marijin Dvoru, mir u sreæi i blagostanju. A napolju – Sindikat RS-a govori o 200 hiljada gladnih radnika, federalni sindikat šuti, valjda pokoren osjeæajem nemoæi. Takva šutnja mo¾e dovesti do spontanih socijalnih nemira – tada æe vlast praviti sindikat od blata.
www.oslobodjenje.ba