Prvi put sa BHF-om – Marakana, Beograd

To je vrijeme kada je u Visokom navijaèka scena mrtva veæ skoro èetiri godine. Srce se za¾elilo tribine, kopa i mo¾da najviše one famozne reèenice prije nego zagrmi: "Hajde sad svi ruke gore". U situaciji kad nemaš aktivnu grupu, nemaš skim da se dogovoriš i skontaš, pocneš razmišljati šta da radiš i kako da se dovuèeš do jebene Marakane. Problema masa: prevoz, karta, pare itd…

U raji mjesec prije tekme kandidata gomila. Svi bi da idu, svi bi da navijaju ali kako se utakmica bli¾i svi zaboravljaju da baš taj dan imaju ispit, neodgodive poslovne obaveze, odjednom su se sjetili da su kokuzi, samo je još falilo da neko spomene menstruaciju. To dovodi to toga da i ja pomalo i lagano, istina teška srca, poèinjem misliti da od Beograda nema ništa. Bar za mene.

Desetak dana prije dana "D" dobijam poziv na poslu. Zove me Lala, stari prijatelj i komšija koji je odavno veæ o¾enjen i što ono ka¾u za takve "povuko se". Prva reèenica mu je: "Šta je? Hoæemo li u Beograd?". Ma jebote, naravno da hoæemo, kud puklo da puklo.

Samo je sad pitanje kako?

Novine doduše pišu da se ide organizovano. Spominju se neke karte po koje treba otiæi u NFSKLMLJBiH (Savez). Spominje se 2000 ljudi, a ja realizujem ono što sam u sebi dugo konto. Odlazim i registrujem se na forumu BHF-a. Ne znam faktièki ništa o njima. Ok, navijaèi su reprezentacije i vidio sam ih par puta u onim karakteristiènim duxericama u Zenici, razgalili su dušu svima nama bakljadama na utakmicama u Danskoj i Briselu. I to je u suštini sve.

Na forumu me upuæuju na Zengu iz Zenice. Èujem se s njim i završavam u Brezi kod Dinchija kome dajem lovu (smiješna cifra od 40kmova za dvojicu). Duša se smirila ali joj sad ostaje da se strpi do dana tekme.

Sjeæam se da smo kretali rano iz Sarajeva. Sjeæam se bakljade prije polaska. Jebote Tito, opet onaj osjeæaj kad ideš na gostovanje. Gotiva koja se ne mo¾e opisati. Image Odmah zaboravljam sumnje (Jesi li ti normalan?) i prijetnje (Ako odeš ne vraæaj se…) koje je kod mojih ukuæana izazvao ovaj put. Ja šaban u Boliæevom dresu sa pijace, oko mene atmosfera tako dobra da je to za nepovjerovat. Pripadnici HZa, TMa, Red Armya i BHFa. Svi skupa i svi spremni na sve. Pjeva se pjesma koja u sebi sadr¾i stihove.

Put pravo dug sa velikom pauzom na Šiækom. Prikljuèuju se Fukare i Robija. Ne mogu da vjerujem da smo svi ko jedan. Kreæemo i vozimo se preko Hrvatske. Njihova granièna murija nas èudno gleda, kontaju ljudi garant "jah, budala…". Na onoj drugoj, srpskoj strani granice, postrojeni odredi specijalaca sa spremnim kombijima, vozna traka autoputa potpuno zatvorena, iznad nas leti helikopter koji unaprijed uoèava eventulne èeke onih tamo. U prvom busu u kojem sam bio totalno opuštena atmosfera. Pjeva se pjesma "iæi æemo kuæi razbijenih glava". Smijeh i zajebancija.

Kada su autobusi stali ispred stadiona ponovo momenat koji neæu nikada zaboraviti. Svi autobusi (mislim njih jedanaest) se prazne i ama baš svako, kao po dogovoru se prikljuèuje onoj pjesmi "igraj Bosno, igraj i pobjedi".

Njihova TV nas snima, a neki hvale policiju i organizaciju utakmice. Jer stvarno je sve bilo na nivou. Do tada. Tek æemo poslije vidjeti šta se iza brda valja.

Pretres na ulazu je bio jebo lud zbunjenog. Nekoga uopšte ne pretresaju, a meni oduzimaju bukvalno sve od kovanica do upaljaèa. Nekim momcima oduzimaju transparente, pa èak i famoznu Beretkinu beretku.

ImageNa tribini nas veæ èekaju, 4 sata prije utakmice, sa obadvije strane našeg kopa, pripremljeni "navijaèi" iz Republike Srpske. Sve go nacionalista i papak. ®edni krvi onih koje njihov zakr¾ljali mozak percepcira kao Turke. Sa njima je bila prava zajebancija. Veze oni o ¾ivotu nemaju pa ih je bilo dosta lako bilo navuæi na prastare navijaèke fore.
Stoka sitnog zuba pjeni ali nam ne mo¾e ništa. Dernjaju se ono što jedino i znaju. Glupava prastara nacionalistièka sranja o Turcima i Srebrenici. Dernjaju se ali se ne èuju. Sa naše strane ih poklapa "Volim te Bosno"…

Kako se bli¾i poèetak utakmice, situacija se naravno mijenja. Pièke dobijaju muda, napokon su osjetili da su na "svom" teritoriju. Poèinju èupati stolice i gaðati nas (jest gospodine Usranoviæu, oni su prvi poèeli). Sve više momaka im uzvraæa sa naše strane. Sanitetska slu¾ba radi punom parom i na njihovom, a i na našem dijelu.

Gol dosta brzo primamo i njima uspjeva ono što im je cijelo vrijeme bila i namjera, da s tim napadom i u atmosferi linèa pokolebaju naše momke na terenu. SMS-om nam oni iz domovine poèinju javljati da jebeni RTV Pink uopšte ne pokazuje tribinu, da se komentator uopšte ne oglašava, da Baho govori da bacaju bombe na nas (nije daleko od istine ni bilo doduše) i meni je sve jasnije da smo u najmanju ruku prodani.

Najveæa metropola na Balkanu je svjedok najseljaèkijim izljevima mr¾nje na jednom od svojih stadiona. Marakanom se prolama "Gazi, gazi Balije" dok slu¾beni komentator poziva svoje navijaèe da ne odgovaraju na prozivke gostiju. Meðu nama odjekuju topovski udari, mi navijamo "nama niko ništa ne mo¾e".

Nikada u ¾ivotu nisam osjetio toliko bijesa i nemoæi. Sjeæam se da sam kraj utakmice doèekao moleæi Boga da im zabijemo barem jedan. Ništa nam ne bi znaèilo ali bi bilo nekako lakše. Na¾alost, ni Sergej ni Hasan nisu mogli ništa više da uèine.

Beograd smo napustili manje više bez incidenata. Put nazad je veæina, iscrpljeni svim dogaðanjima, prespavala. Na Svjetsko nismo prošli. Munib je isprièao da smo mi krivi, Savez nesposoban ili potkupljiv kakav jest nije mogao ništa izlobirati kod UEFE, te su levati èak popušili sami kaznu.

Nama koji smo bili tamo je ostao ponos da smo uz naše igraèe bili kad je bilo najte¾e.

A ako Bog da, biæe opet Marakana!

Slaven