Zaokru¾ene godine na parketu

Uvijek sam znala da æu se jednog dana, kada okonèam karijeru, vratiti u domovinu. Eto, taj se dan pribli¾ava, ka¾e Raza…

Najsjajnija zvijezda na našem sportskom nebu, sportska liènost Bosne i Hercegovine u 2007. godini Razija Mujanoviæ u razgovoru za "Dnevni avaz" govori o znaèaju titule koju su joj dodijelili naši ocjenjivaèki sud i èitaoci, o nastupima u reprezentaciji, buduæim planovima, povratku u BiH…

Uvjerljivo ste pobijedili u izboru sportske liènosti BiH 2007. godine, koji su organizirali "Dnevni avaz" i list "Sport". Šta Vam ta titula znaèi?

– Došla je u posebnom trenutku mog ¾ivota, na zalasku karijere. Mislim da je i posljednja koju æu dobiti dok sam aktivna košarkašica. Njom su na neki naèin zaokru¾ene sve godine koje sam provela na parketu. To æe priznanje za mene uvijek imati poseban znaèaj. Prvi sam put birana na ovakav naèin, od ovolikog broja ljudi, a što je najbitnije, izabrana sam u mojoj Bosni i Hercegovini. Iako nisam tamo, ljudi me nisu zaboravili, znaèi im moj uspjeh i to je za mene nešto najvrednije u ¾ivotu.

Pomoæi mlaðima

Ono što je ljudima u BiH bilo posebno va¾no u prošloj godini, bio je Vaš povratak u reprezentaciju. Šta Vas je natjeralo da se odazovete pozivu selektora Zorana Mikeša na pragu èetrdesetih?

– Ništa me nije natjeralo. Svakom sportisti treba biti èast da zaigra za svoju zemlju. Meni je uvijek bila. No, jedan sam period bila odsutna iskljuèivo zbog privatnih problema poznatih javnosti. Reprezentacija je tada pala veoma nisko, a to sam preteško podnosila i jedva sam èekala da se vratim.

Naši sportisti trebaju shvatiti u kakvoj je situaciji BiH, a igrati za reprezentaciju, naèin je da joj pomognemo. To je minimalno što mo¾emo dati od sebe. Mnogi su dali ¾ivote za BiH, a mi se za nju mo¾emo i moramo boriti na drugi naèin.

Ima li BiH potencijal u mlaðim košarkašicama?

– Svakako da postoji potencijal. Mnogo je talentovanih košarkašica, meðutim, mislim da im nedostaje internacionalno iskustvo s obzirom na to da igraju samo u domaæoj ligi, u kojoj je vrlo malo ekipa. Nedostaju im evropske utakmice, nova saznanja, iskustva… Sve to izgraðuje jednog sportistu i èini ga kvalitetnijim.

Kakvi su Vaši planovi za buduænost? Do kada namjeravate igrati?

– Sezona koju igram za Seltu iz Viga završava se poèetkom maja. To je, ujedno, i kraj mog aktivnog igranja. Nakon toga, planiram se odreðeno vrijeme odmarati, a onda æu razmisliti èime bih se bavila. Imam ideja i, naravno, vezane su za košarku. Razmišljam o menad¾erstvu, a voljela bih raditi nešto uz reprezentaciju, pomoæi u nadogradnji igraèa, dr¾ati neke treninge…

Povratak u BiH

Zašto se ne biste bavili trenerskim poslom?

– Mislim da je to velika obaveza. Treneri, uglavnom, jure rezultat. Opet, bilo bi mi drago raditi sa mlaðim košarkašicama, izgraðivati ih, prenijeti im iskustva. Da bi neko igrao vani, potreban mu je individualni kvalitet koji pomalo nedostaje našim curama.

Znaèi li to da su Vaši planovi vezani za BiH? Vraæate se?

– Veæ 17 godina sam vani, ali svoj ¾ivot nisam vidjela nigdje drugo osim u BiH. Tamo negdje sam gradila karijeru, a u BiH ¾elim ¾ivjeti. Uvijek sam znala da æu se jednog dana, kada okonèam karijeru, vratiti u domovinu. Eto, taj se dan pribli¾ava.

Evropska titula Kupa šampiona

Nakon toliko godina na parketu, sada, na kraju, šta biste izdvojili kao najznaèajniji trenutak?

– Osvajanje titule Kupa evropskih šampiona s Jedinstvom iz Tuzle 1989. godine. To je bilo vrijeme kada nas je gledalo 8.000 gledalaca. Bilo je skoro nevjerovatno da toliko ljudi doðe na ¾ensku košarku, a dolazilo je… Neopisivo je bilo tada igrati… I prijateljstva koja su tada nastala, traju do danas. U kontaktu sam sa Naidom Hot, Marom Lakiæ, Vesnom Bajkušom… Kada se vidimo, uvijek razgovaramo o tim, svima nama sretnim danima.

Mediteransko zlato

Na Mediteranskim igrama ratne 1993. godine Bosna i Hercegovina je osvojila zlatnu medalju. Kako ste se uopæe okupili i došli do zlata u takvim okolnostima?

– Ne znam ni ja. Uspjelo nas se okupiti devetero i otišli smo tamo. Proradio je u nama neki inat. S obzirom na stanje koje je tada pogodilo našu dr¾avu i sve nas, htjeli smo biti dostojanstveni. Pokazali smo da nismo poklekli duhom i da itekako imamo snage i volje.

avaz