Danijel Šarić: Salihamidžić i Papac razumiju zašto ne igram za BiH

Prije nego sam upoznao Danijela Šarića u Barceloni, u pripremi za ovaj razgovor, pričao sam sa kolegama koji ga poznaju i svi oni su ga opisali sljedećim riječima “gospodin, a u isto vrijeme vrlo jednostavan momak”. Prošlog je ljeta dobio novi ugovor s Barcelonom, na još četiri godine. Nagrada za sjajnu prethodnu sezonu u kojoj je bio najbolji igrač španske ASOBAL lige i ključni igrač u Barcinom pohodu na evropski tron.

Sačekao nas je ulici gdje stanuje. Taj dan je u prijestonici Katalonije bilo izuzetno lijepo vrijeme. Sjeli smo u baštu njegovog omiljenog kafića „HabitualCafe” u koji svrati, kako kaže, skoro svaki dan, na kafu ili ručak…

– Znate kako, svako ima neko svoje omiljeno mjesto gdje svraća, pa tako i ja. Tu se osjećam ugodno, a i blizu mi je stana, kaže Šarić.

Prvo je ponudio da sjednemo unutra, no unutar svih, pa i ugostiteljskih objekata u Barceloni je zabranjeno pušenje, a kako je autor ovih redova strastveni pušač i kako već tri dana nije uspio “spojiti” kafu i cigaretu, zamolio sam da ipak ostanemo u bašti…

– Ovdje se nekada pušilo, baš svugdje. U kafićima nije bilo pepeljara, ostaci cigarete su se jednostavno bacali na pod. I onda su uveli zabranu. I ja sam nekada konzumirao cigarete, no prestao sam već dugo vremena tako da me ta zabrana nije pogodila – kaže kroz smijeh raspoloženi Šarić.

Mjesto gdje smo sjeli i njegov stan nalaze se u elitnom centru Barcelone, s one skuplje strane ulice Avinguda Diagonal, koja dijeli glavni grada Katalonije na dva dijela. Stari i moderni, jeftiniji (za stanovanje) i onaj puno skuplji.

– Super mi je ovdje, sve mi je na dohvat ruke. Ovaj novi dio, s ove strane Diagonale je elitni i ovdje su stanovi nevjerovatno skupi, prodaju se čak i do 1,2 miliona eura. Nisam još kupio stan u Barceloni, plaćam kiriju.

Njegovoj Barceloni ide sasvim dobro ove sezone. Nakon 12 utakmica u domaćem prvenstvu i Ligi prvaka još nemaju poraza.

– U domaćem prvenstvu i nemamo pravog konkurenta, liga je puno oslabila. Mislim da nećemo imati problema da odbranimo titulu prvaka. Što se tiče Lige prvaka dobili smo malo laganiju grupu. Cilj ove sezone je ući u Final-Four. Mislim da to možemo napraviti.

Atletico Madrid (bivši Ciudad) u domaćem prvenstvu, kao i vi, još nema poraza?

– Nisu još igrali s nama (smijeh). Mijenjali su oni dosta igrača, došlo je šest, sedam novih. Tu je i Ivano Balić, ali trebat će im vremena da to poslože. Znate i sami da imaju puno finansijskih problema. Mi smo im „oteli” golmana Arpada Šterbika. I dalje smo favoriti broj jedan za titulu, bez obzira na trenutno stanje na tabeli.

Šterbik Vam je sada konkurencija na golu, nekada ste zajedno branili za reprezentaciju Srbije?

– Ne za Srbiju, za SR Jugoslaviju. Znamo se dugo vremena, prijatelji smo. Strašno dobar momak i odličan golman.

Šterbik sada brani u dresu Španije, a vi ste obukli dres BiH. Zašto ste otišli iz reprezentacije BiH, ili zašto ste se prestali odazivati na pozive selektora Dragana Markovića?

– Zbog načina na koji razmišljamo, na jednoj strani ljudi u našem Savezu i na drugoj strani ja.

A, puno ste nerava i vremena potrošili dok ste stekli pravo nastupa za BiH i odjednom sve je to bilo uzalud…

– Od samog početka nije bilo iskrenosti. Sjećam se te situacije kada sam došao prvi put na pripreme, rečeno mi je bilo da je sve završeno što se tiče mojih “papira”. Stigao sam u Sarajevo i tek tada shvatio da zapravo ništa nisu završili. Pitao sam ih kako sada to, a oni su mi rekli, zamislite: pa eto, nismo smjeli da ti kažemo! Onda sam ja zvao sam svoje ovdje u Barcelonu, u klubu, i oni si mi pomogli da dobijem bh. pasoš. To je samo jedan primjer neozbiljnosti i nestručnosti…

Niste valjda samo zbog toga odlučili da “zaledite” svoj status u reprezentaciji?

– Ne, to je samo primjer kako je sve loše počelo. Bilo je još “čudnih” situacija. Nakon debakla u kvalifikacijama, sjeli smo tada svi zajedno, bili su tu i čelnici Saveza, bili su i vaše kolege novinari, sjedili smo kod Sabahudina Topalbećirevića u njegovom kafiću. Rekao sam im, dobro, evo dotakli smo dno, dalje ne može, hajde da vidimo šta moramo promijeniti. Jer, nemoguće je nastaviti kao da se ništa nije desilo. I, dosta dobrih stvari je rečeno na tom sastanku. I vaše kolege su rekle: super, mi ćemo maksimalno pomoći, znamo koliko znači uspjeh reprezentacije.

– I znate koliko je trajao taj dogovor? Dok se nismo razišli i otišli svojim kućama. Nakon toga ništa, ama baš ništa se nije ni desilo, ni promijenilo. Niti me iko nazvao narednih mjesec dana. Dobro gospodo, ako vi mislite da je tako najbolje, ja ne mislim. Zajedno ne možemo funkcionirati i ja sam odlučio odstupiti.

Da niste malo pretjerali?

– Možda i jesam, zvao me Baho poslije te moje odluke i rekao mi: dobro Šara, daj malo i ti se žrtvuj. Ma nije sporna žrtva, spreman sam ja na to, spreman sam ja jesti g…., ali daj da mi taj posljednji zalogaj bude desert. Neki ljudi u Savezu samo razmišljaju o sebi i svojoj plaći, to im je glavna preokupacija. Ja ne kažem da sam bezgrešan, ali gospodo, koliko je u prethodnih 15 godina promijenjeno selektora, 15, 20? Koliko igrača, 50, 100? I, opet ništa! Ja mislim da pojedini u Savezu nisu dorasli poslu kojim se bave.

Mnogi Vaš slučaj upoređuju sa slučajevima naših sada već bivših nogometnih reprezentativaca Hasana Salihamidžića i Saše Papca. Prvi je godina trpio, uvijek je bio krivac broj jedan nakon poraza, iako je bio samo bočni igrač, a drugi je čvrsto zauzeo stav i ispoštovao ga do kraja, “mene nema dok ste vi tu, jer zajedno ne možemo”…

– Moj slučaj bih radije poistovjetio sa slučajem Saše Papca.

Prošlog ljeta ste bili sa Smajom Karačićem, generalnim sekretarom RSBiH, mnogi su očekivali dogovor i Vaš povratak u reprezentaciju?

– Razgovarali smo i ja sam rekao šta mislim. Znate, imam osjećaj da oni misle da ja želim neku funkciju, stolicu. Ja sam im to rekao, a evo reći ću i sada, mene stolica u Savezu ne interesuje. Mene, što se tiče reprezentacije interesuje samo jedno, a to je da odem s reprezenatacijom BiH na veliko takmičenje. Sve sam napravio u karijeri, samo mi nedostaje veliko takmičenje sa reprezentacijom BiH. To je moj san.

– Pratim utakmice fudbalske reprezentacije BiH koja igra sjajno u ovim kvalifikacijama. Gledao sam košarkašku reprezenataciju BiH, koja je na čelu sa Acom Petrovićem i njegovim timom ljudi napravila fantastične stvari. Svaka im čast. A šta je s rukometom? Sada svako dijete u BiH želi biti Džeko, Misimović…, djeca u BiH žele biti Teletović, Đedović… Sve zahvaljujući uspjesima reprezentacija. Koliko djece u BiH želi biti rukometaš?

Tokom našeg razgovora nekoliko ste puta spomenuli ime Senjanina Maglajlije… Stekao sam dojam da bi ste se odmah vratili u reprezentaciju da se Maglajlija vrati u Savez…

– Iz istih stopa. Da. Zato što je to čovjek koji zna šta je rukomet, čovjek koji zna šta treba rukometu u našoj zemlji da bi izašao na svjetsku scenu. To je čovjek koji ne bi podnio neuspjeh, koji bi i dan i noć radio da nešto napravi. Što je najbitnije, njegova životna i sportska filozofija ne zasniva se na onome „od danas do sutra”. On zna šta znači raditi na duge staze. Nadam se da mi nije minus što cijenim takvog čovjeka kakav je Maglajlija i što sam prijatelj s njim, kaže kroz smijeh Šarić.

Da se malo odmorimo od reprezentacije, koliko često dolazite u Doboj?

– Dođem svake godine, sa suprugom Danijelom i djecom. Ostanemo mjesec dana. Prvo dođemo u Doboj, ostavimo djecu kod baba i onda na turneju. Odemo malo do Banje Luke, malo do Sarajeva, nekoliko dana do Osijeka, pa do Zagreba. Obiđemo sve gdje imam meni
drage prijatelje i rodbinu.

Kada ćete se vratiti u Bosnu da živite i hoćete li se jednog dana uopšte vratitit?

– Što sam stariji, nekako je nostalgija sve jača. No, zbog djece koja ovdje idu u školu, ipak ne mogu još u dogledno vrijeme. Ovdje je školovanje puno kvalitetnije i puno je lakše izvesti djecu na pravi put.

Imate dva sina, hoće li neko od njih očevim stopama?

– Za sada neće. Jedan trenira fudbal, a drugi moderne plesove. To vole i neka treniraju. Ko zna možda ima se u dogledno vrijeme svidi i rukomet, ali neću ih ja pritiskati. Neka rade šta vole.

Odete li na “Nou Camp”, gledate li Messija i društvo često?

– Rijetko gledam Barcu, samo kada je neka velika utakmica, poput El Clasica ili kada moram. Ali, zato košarku volim, na utakmicama košarkaškog kluba Barcelone sam redovan, u tome baš uživam. Sa posljednje utakmice Barce koju sam gledao, sam “pobjegao” u 50. minutu.

– Igrali su protiv Betisa i predsjednik me pozvao. Svako malo, predsjednik pozove nekoga od igrača iz ostalih sekcija da sjedi s njim u loži, i to se ne odbija. A, utakmica bila skroz neinteresantna. Otišao bih ja i ranije, ali rezultat nije bio povoljan. Jer neuljudnim se smatra otići iz lože dok Barca nema pozitivan rezultat. Zabili su gol u 50. minutu za 2-1, i onda sam se “ispario”. Nije da ne volim fudbal, ali volim samo one baš žestoke utakmice.

Za kraj, kada ćete i hoćete li se vratiti u dres reprezentacije BiH?

– Ne znam kada, vjerovatno kad se neke stvari promijene, ali sam ubijeđen da hoću, kazao je Danijel Šarić, vrhunski sportista, i zaista, gospodin, a u isto vrijeme vrlo jednostavan momak.

Himna Barcelona

Sve Barcine sekcije, košarkaška, rukometna, hokejaška.. treniraju na “Nou Campu” osim fudbalskog tima, koji je preselio u novi moderni trening kamp…

– Taj kamp baš moćno izgleda. Imaš baš sve. Kada želite da upalite TV da gledate, prvo morate odslušate himnu Barcelone, pa tek onda vas konektuju na TV mrežu.

Kazne 2.000 eura

Barcelona je evropski sportski gigant, u kojem se naravno moraju poštovati pravila ponašanja, kako na treninzima, tako i tokom slobodnog vremena…

– Kada igramo u terminima srijeda – nedjelja, zabranjen je izlaz poslije 12 sati navečer. Morate biti kući prije ponoći. Ako vas vide u gradu poslije 12, ne morate biti pijani, bit ćete kažnjeni s 2.000 eura.

Golić – Šarić

Pokrenuli ste školu rukometa „Golić- Šarić” u Banjoj Luci, kako ide?

– Super, dobro je. Imamo nekoliko sjajnih klinaca. Stalno sam na vezi s Nebojšom. Za sada radimo samo u Banjoj Luci. Prvobitno smo bili planirali da otvorimo školu u Banjoj Luci i Sarajevu. No, za Sarajevo se nešto iskomplikovalo, ali nismo odustali. Nije novac u pitanju, kako svi misle. Novac je, da tako kažem, nebitan u svemu tome. Ne moram čak ni vratiti uloženo. Želim samo napraviti nešto dobro po čemu će nas ljudi pamtiti.

U kontaktu sa Spahićem

Čuje se redovno sa Emirom Spahićem, kapitenom naše nogometne reprezentacije…

– Spaha mi često navrati u Barcelonu, dođe sa svojim kumom Omicom. Sada kada ga nazovem i kažem, čovječe pa vi razvaljujete, počni učiti sambu polako, on kaže, ma neka rano je još, nije još ništa gotovo. To je dobar znak, nema one bespotrebne euforije. Dobro je da su čvrsto na zemlji. Nadam se da će biti takvi do kraja kvalifikacija i da će nogometna reprezenatcija BiH otići u Brazil.

Dnevni Avaz