Marko Topić: Ponosan sam što sam igrao za BiH
Marko Topić je u svojoj bogatoj igračkoj karijeri u svakom klubu ostavio dubok trag i ostao zapamćen kao napadač neosporne klase. Za bh. reprezentaciju je uvijek davao više od makismuma. Stoga je bio vrlo omiljen. U intervjuu, Topić je govorio o svojoj karijeri, državnom timu, AC Milanu, najdržaim golovima, menadžerskom poslu…
Možete li nam otkriti kako je počela Vaša nogometna priča?
Svakako. Karijeru sam počeo sa pet ili šest godina u Oštroj Luci, mjestu gdje sam rođen. Zavolio sam nogomet i počeo polako graditi svoj profesionalni put.
Vjerovatno ste mogli igrati za reprezentaciju Hrvatske, ali ste se odlučili za BiH. Kako komentarišete cijelu tu priču?
Ja sam rođen u Posavini, a svi znamo da je to Bosna i Hercegovina. Uvijek sam se osjećao Bosancem i zbog toga sam bio ponosan. Moram reći da mi je puno pomogao i Muhamed Konjić. Naime, sa njim sam u to vrijeme igrao u Zurichu, a i danas smo dobri prijatelji. I nakon toliko godina najljepši mi je osjećaj kad prošetam Sarajevom i porazgovaram sa građanima. Za reprezentaciju BiH sam uvijek davao 120 posto, to su svi prepoznali i mislim da me zbog toga cijene.
Mnogi ne znaju da ste jedno vrijeme bili u AC Milanu. Kako je bilo trenirati u društvu Maldinija i ostalih zvijezda tog kluba?
To je nešto posebno u mojoj karijeri. U Milano sam otišao zahvaljujući dobrim igrama u Varteksu, ali i zahvaljujući najvećem gospodinu i menadžeru Predragu Naleteliću. Trenirao sam sa Maldinijem, Bierhoffom, Leonardom, Weahom, Shevchenkom…Ti trenuci se pamte, ne zaboravljaju se. Milanelo budi najljepše uspomene.
Koja Vam je utakmica u državnom dresu najdraža i zbog čega?
Moja druga utakmica u dresu reprezentacije. Igrali smo protiv Hrvatske u Bariju na Mediteranskim igrama. Postigao sam pobjedonosni gol za 1:0. Isto tako, okršaj sa Češkom u Sarajevu, kada smo izgubili 3:1. Bio sam na klupi, a cijelo Koševo skandiralo je – ‘Marko Topić’. Ušao sam u igru i postigao sam gol. Sjećam se da mi je asistirao Mirza Varešanović. Taj moment nikada neću zaboraviti.
U Njemačkoj ste briljirali, naročito u Cottbusu. Ipak, zbog sukoba sa tadašnjim selektorom Blažom Sliškovićem niste dobili poziv u državni tim. Da li žalite zbog toga?
To su najbolje godine u mojoj karijeri. Mislim na period kada sam nosio dres Cottbusa i Wolfsburga. Nažalost, nisam igrao za nacionalni tim i žao mi je zbog toga. Pogotovo zbog činjenice da sam tada, statistički gledano, bio jedan od najboljih napadača Bundeslige. To je bila pogrešna odluka pogrešnih ljudi koji su tada bili u Nogometnom savezu BiH.
Nekoliko godina igrali ste u Rusiji. Kakve uspomene nosite?
U tom dijelu Evrope sam proveo šest godina. Moram biti iskren, kada sam potpisao prvi ugovor bio sam malo skeptičan. Međutim, za kratko vrijeme bio sam pozitivno iznenađen. Ljudi su spremni pomoći, kvalitetno se živi. Mogu poručiti svakom nogometašu koji dobije ponudu iz Rusije da se puno ne dvoumi. Siguran sam da će to potvrditi i moj prijatelj Elvir Rahimić.
Karijeru ste završili u Saturnu. Šta se igraču mota po glavi kad dođe trenutak u kojem mora prekinuti profesionalnu karijeru?
Nisam previše razmišljao o tome. Neko vrijeme sam se pripremao za taj scenarij. Rekao sam supruzi i djeci – ‘Tata dolazi kući zauvijek’. To je bilo to.
Sada ste nogometni menadžer. Kako se snalazite na novom radnom mjestu?
Počeo sam se baviti tim poslom iz nekoliko razloga. Govorim četiri strana jezika, igrao sam u mnogo klubova sa kojima i danas imam dobre odnose. Mislim da ima puno mladih igrača koji mogu završiti jednoga dana u velikim klubovima. Naravno, ako im se pokaže pravi put. Često sjedim s ljudima koji me pitaju zbog čega sam napustio nogomet, otkud u menadžestvu… Zanimljivo je.
Ima li kvalitetnih igrača u Premijer ligi BiH?
U svakoj ligi ima interesantnih nogometaša pa tako i kod nas u BiH.
Gdje sada živite i kako provodite slobodno vrijeme?
Sa suprugom i djecom živim u Baselu. Imamo kuću. Slobodno vrijeme provodimo uvijek zajedno. Dosta stvari moram nadoknaditi, jer sam to propustio kao nogometaš.
Za kraj, kako komentarišete posljednje nastupe nogometne reprezentacije?
Komentar će biti kratak. Mi nismo izgubili odlazak na Euro u Portugalu nego u Francuskoj. Do 77. minute vodiš 1:0, izbiješ loptu u korner i kraj priče. To je moje mišljenje, a vjerujem i mnogih drugih.
(Sarajevo-x.com)
