ON THE FACE OF THE PLACE: Brazil i Lapa

Dobro jutro!

Približava se dan rastanka sa Riom, samim tim vremena sve manje.  Spremanje, pakovanje, pranje a uz to pozdravljanje sa dragim osobama i dobrim ljudima koji su obilježili ovo putovanje do sada.

Jučer kupanje, malo još prije Cuiabe i džungle da se uhvati. Šetnja gradom, koji se nakon Buenos Airesa pretvorio u Santiago. Čielanaca pun grad. Komentarišemo svi da je španaca strašno, štrasno malo. Ja lično nijednu osobu u obilježjima Španije nisam vidio. Grad dominiraju lokalci i Čileanci. Igra Brazil, obezbjeđenje opet na nivou, patrola po ćošku zgrade. Ali atmosfera nije kao pred otvaranje. Radni dan? Utorak, pijaca? Nemam pojma.

Skup u Roti. Brazil je igrao a to treba doživjeti. Atmosferu u kafani. Kada svi skaču kao jedan na pogrešnu odluku sudije, svi se hvataju za glavu sa neuspješan sut, rade kao sat, sinhronizovano. Ipak se za vrijeme utakmice primjeti da je domaćin u igri. Sve osim restorana zatvara. Žvake ne možeš kupiti na Copacabani.

Sjedi nas 10-ak, prolazi konobar, Šemso veći, hajde pomozite malo. Umorni glasovi, počinju. A lokalci se kače. Njima drago. Dodaju rekvizite, šešire, pište, šalove. Objašnjavamo da su bili uz nas na Maaracani, da su nas kao goste i Bosance strašno dobro primili. Red je vratiti malo podrške. Kao oproštajno u Roti. Ostavili smo dobar utisak. Iako mi je više dosta Rote, sigurno je neću zaobići sljedeći put kad dođem u Rio. Naša je ona, kakva god da je 🙂

Plan večeri je bio Lapa. Dio grada poznat po dobrim klubovima i dobroj muzici. Čuo sam za tu Lapu i ranije, stvorio neku sliku, koja je eksplodirala na prvi kontakt. Sjedamo na taxi, vozi. Lapa je u centru, nekih 30 minuta vožnje od Copacabane. Imamo kao neku adresu al' ne pomaže. Taksista nas istovara u omračenom kvartu. Beskućnici, narkomani, gurkanja. Kontam dođoh, vidjeh, odoh. Pažljivo pitamo za instrukcije da bi našli naše. Ovi lijevo šalju desno, ovi desno lijevo. Policije nigdje.

Odlučujemo se za desno, neka svjetlost vuče. Prelazimo nekih 200 metara. Prolazimo kapije, akvadukt. Otvara se Lapa pred nama. Stare dvospratnice u kolonijalnom stilu, istetovirane grafitijem od ploče do krova. Hiljade ljudi na ulici. Zbunjen. Na ulicama, trotoarima, banderama se đuska. Trube. Ludilo. Za nas ”s Copacabane” novi doživljaj. Drugi svijet. Južna Amerika. Pa gdje je ovo do sada. Kao iz filma ”Fast and Furious” kada Vin Diesel stoju raširenih ruku i izgovara ”This is Brasil”. Gori.

Nalazimo se sa našima, ni sam ne znam kako. Piće kupujemo na ulici. Haman džabe. Gledamo se, oči ko fildžani. Neko dovodi trubača, govori odakle smo. Kreće muzika iz filma ”Crna macka, bijeli mačor”. On svira, mi ga kitimo i skačemo. Kaže ovo je prvi put da neko cijeni i konta kad svira ”Ženi nam se Vukota”. Pleh muzika ide ulicom a raja igra oko nje. Najbliži opis je Mardi Gras u New Olreansu ako ste to ikada vidjeli.

Samit navijača. Pjevamo Brazilu, Čileu, Kolumbiji. Hit je ”e Iron, e Iron, e Irooon”:) Možemo komotno raditi kao navijači for hire, preko Manpowera. Radimo i prijateljske, samo malo skuplje.

Napokon nalazimo i taj samba klub i našeg slavljenika. Stigosmo popiti po piće prije zatvaranja u 3. Koji doživljaj. Da sam ovo fulio pravo bi mi krivo bilo. Šminkeraj Copacabane i Rota su tanki za ovo. Ako ikada posjetite Rio, pod obavezno obiđite Lapu. Ne bih preporučio ići sam, možda i nije strašno al' poslije Copacabane fakat velika razlika.

Sada se pakujem. Sutra se ide za Cuiabu. Mjenjamo udobnost stana na samoj plaži, sa kablovskom i internetom u Riu za baraku blizu aerodroma u predgrađu jednog od najmanjih domaćina. Naslušao sam se svašta o toj Cuiabi, kao i o Salvadoru ali želim stvoriti svoju sliku. I tu ću vam ispričati…ako dođem do interneta.

/CR & nogolopta.com/