ON THE FACE OF THE PLACE: Karta

Mnogo je mogućih i nemogućih naslova za današnji post ali je samo jedan pravi. Desio se prije nepunih dva sata i njime ćemo završiti ovaj post.

Posljednjih par dana živim u našem svijetu. Iz dana u dan nas je sve više. Minimalan kontakt sa ostalima osim natpjevavanja sa Argentincima (pa kol’ko ih je više) i konobarima u Roti. Nova poznanstva, svakodnevno pristizanje novih navijača, sve oko Rote i ko neka organizacija. Svaki slobodni tren gledam da provedem sa ”početnim sastavom”. O njima više kad se sve ovo približi kraju.

Iz Rote me bude, raja se skuplja a 9 je sati. Spremanje. Opet se javljaju. Ja bi ko doručkovao, uljudio se a najradije bih se odmah tamo nacrtao. Sjedam u taksi, po prvi put od apartmana do Rote, da bih uštedio 5 minuta. Navikli smo se na taj lokal to je nevjerovatno. Jutarnja kafa se pije, doručak, ručak, večera (često sve troje u jednom obroku), fešta. Svi mi pa i naši TV timovi i novinari. Nešto naše daleko od nas. Danas nam je bio i Marjan-Maki-Legenda, ispoštovao je svu raju. Slike, pozdravi, zagrljaj za zagrljajem znojnih stokilaša. Hemijsko plaćam ako zatreba:)

Počinjemo pjevati u 10. Ja nemam glasa u 11. Kupam se u znoju jer pokrivena bašta nije napravljena za nekoliko stotina nenormalno (za njih) aktivnih Bosanaca i Hercegovaca. Ko staklenik, preko 50 stepeni. Jedini smo sa ovim načinom navijanja, već par dana smo atrakcija. Danas možda i najveća atrakcija na cijeloj Copacabani. 10 lokalnih i internacionalnih TV stanica nas snima, to nas loži i opet pjesma. Poslije svake sjedam, brišem znoj. Nemojte mene više, nemogu, crkavam. 30 minuta kasnije sam opet na stolu. Ima jedna koja me vazda digne…melodična, al nije porodičnog karaktera pa ćemo je prešutiti 🙂

Dolazi čak i bubnjar (Alžirac il Iranac), glasa me košt’o. Samba bend pjeva ”Ole, ole, ole, ole, Bosna, Bosna” Kitimo ih ko u svatovima. Rađa se nova navijačka koja će se vritit po radiostanicama širom planete i Rotom nakon sutrašnje utakmice. Naravno autori su ”les Orginales”, stara ekipa BHF-a a ide ovako. ”Vidio Brazil, vidio Rio, na Maracani pijan sam bio!”

U 12 sati Rota ostaje bez piva. A gazda bez teksta. Osmjeh sve veći, naručuje kamionet piva express. U međuvremenu se raja snalazi. Prazni markete! Dođe pivo. Brzo bačve leda, ko da se ohladi. Da bi se izbjegla nestašica, ili prije nestašica za najbližu raju, počinje se naručivati na gajbu. A lime za Caiprinhu se kolicima dovozi. Vjerujte mi da se ne kunem. Gazda vrti glavom a već misli kako će imati najveću kuću u Favelićima poslije najezde Bosanaca. Pravila se brišu, puši se u lokalu, pušta naša muzika (večeras), širimo se na trotoar. Dotle je došlo da me je gazda častio pivom danas…

Roti se ne može priči, što od nas to od Brazilijanaca koji dolaze u ispomoć. Svako malo Argentinci napadnu pjesmom. A ima ih ko Kineza. Ne znam jel iko kući ostao. Kad bi se neko nameračio mogao bi Argentinu noćas zauzeti bez metka 🙂

Dresova i dalje ni za lijeka, al naiđe frajer danas uze narudžbu da nam tablice pravi. Ono World Cup, Rio, Bosnia. 100 narudžbi za 5 minuta. Neće napraviti kuću u Favelićima al' može makar ploču udariti. BHF donosi 100 majica, puca ko halva. Ovih dana da na karton napišes Bosna možeš uzeti 100 eura u Roti. Ludilo.

Nova jaka tema su karte za sutrašnju utakmicu. Ima raje koja je došla na suho, ne kontam nikako kako se usuditi, al' svako malo neko traži kartu. Karata ima, al' za goleme pare. Ono što Argentinci ne stignu, nudi se nama po cijenama od 1000 do 1500 dolara…dolara! Pregovara se, moli, kumi, al' 750 je minimum koji čuh. Na drugu stranu i nama se nude pare. Stranci, Englezi i Švedi većinom nude 500+ dolara za kartu, al niko ni čuti.

Jedan od navijača traži kartu već 2-3 dana. Pita kog god sretne. Pojavljuje se tim Brazilske televizije. Radiće neki program prije utakmice. Spremanje nacionalnih jela Argentine (splacine) i BiH (ćevapi). Prilaze tom frajeru ko prizvani. Bil' ti kuhao sa nama? Pa eto bih. Hvala super, sutra dolazimo po tebe. U znak zahvalnosti nudimo kartu za tekmu. Šta ti je nafaka 🙂

A za kraj priča koja po meni ponovo dokazuje da ima svijetla u svakom mraku. Treba samo dobro pogledati. Da nemam svjedoke nebih je napisao. Naš momak, nekih 20ak godina odokativno, je također jedan od tih koji traži kartu. Sa mojom ekipom je ovih dana, a muči ga to da neće moći sa nama. Kaže makar ću otići korteo do stadiona pa nazad. Pokušavamo naći kartu, idi ovom, idi onom, čekaj danas, čekaj sutra.

Nailazi mi školski, bio na večeri u susjednom restoranu, tamo Holanđanin ima kartu viška. Dao bi je za 300 dolara. Trk. Ozbiljan gospodin. Imal'? Ima? Nazad po malog. Nigdje ga. Pojeo bih se, a zgromio njega. Nas nekoliko optrčavamo Rotu al ko da je u zemlju propao. Njegova raja mi daje pare, idi uzmi. Nazad u restoran. Holanđanin, 'ko ima mušteriju, al' puštam šuplju momak mlad. Daj pliz, ja United, RvP, van Gaal i to. Dečko će sam ostati. OK, pristaje. Za njim u hotel. Razgovaramo o našem doživljaju do sada. Copa (Mundijal je španski, ovdje svjetsko zovu Copa), druženje, prijateljstva, bratstvo i jedinstvo. Daje mi kartu. Uz nju svoju vizitku, ne do Bog ako ne upali vratit ću sve pare. Samovoljno smanjuje cijenu radi malog, ispod dogovorene. Kaže mladi ljudi trebaju doživjeti Copu. On je bio sinoć kad su njegovi satrali Španiju. Otvara kofer, vadi šal sa utakmice i daje mi ga uz 50 reala (20 eura). Daj ovo vašem najmlađem navijaču, to je od mene. Izljubismo se ko rod rođeni. Ja nazad trkom, a on ostade na recepciji. Sretno sutra! Gospodine, ljudino, daBogda ti Holandija pobjedila prvenstvo!

Karta, šal i džeparac štizu u prave ruke, a ja prepričavam ovo svakome koga sretnem. Ovo je nešto što se ne zaboravlja, jedna od mnogih uspomena i sj
ećanja koje nosim sa sobom. Repka nije još ni lopte sutnula, a ja imam sjećanja za godine i godine i nekoliko prijatelja za sva vremena. Šta nas sve jos čeka…

Rota ostaje, ja idem.

Laku noć iz Ria!

/CR & nogolopta.com/