ON THE FACE OF THE PLACE: 24 sata kasnije…

8. Juna 2014.6. Septembra 2015. Ajdin 1945 Views

Jedan čitav dan proveden u Brazilu i Riu i sada u apartmanu sortiram utiske. Dijelom radi doživljaja i sredine, dijelom radi reakcija na prethodni tekst. Veliko interesovanje svakako je jedan od razloga da ponovo pišem nakon nepunih 10 sati.

Rio je ogroman grad, u kojem se komotno može provesti mjesec, a da se ne osjeti u cjelini. Mi, kao i većina naših zemljaka koji su se odlučili za ovaj put, smo izabrali Copacabanu kao bazu. Osjećaj sigurnosti, opšte znanje, kombinacije plaža-provod i nekadašnji sjaj džet-seta i količina hotela/apartmana su kod nas bili odlučujući faktori.

Prvi utisci su u mom slučaju bolji nego što sam očekivao.

Osjećam se sigurno u ovoj našoj mahali, nema ”sumnjivih tipova” (tokom 2 sata u Lisabonu više od 10 puta nam je ponudjena neka vrsta droge), policija svaki drugi semafor, policijska auta sa punom rotacijom uz obalu.

Klima također pozitiva, 30 stepeni jučer, 35 ako se ne varam danas, puna plaža i pristojna temperatura vode do mraka koji pada oko 17:15. Plaža ko sa dokumentaraca, fudbal se igra na 10ak terena, a odbojka na duplo toliko.

Cijene na evropskom nivou, visočije nego u BiH, nesto niže od švedskih (alkohol). Obroci 10-15 Eura, pivo 2-3 Eura. Hrana sasvim ok, ako ne i dobra, roštilj i jela sa mesom su dio lokalnog identiteta.

Par interesantnih anegdota, gdje vokalno odglumih pola životinjskog carstva da bih saznao šta jedem. U svakom slučaju za ljubitelje ”Muuuu” i ”pipipipi” nema problema naći odgovarajuću opciju.

Ono što nije na nivou je znanje engleskog (jer simuliranje zoološkog vrta nije hobi već vid komunikacije). Jednako dobro, ili loše, se možete snaći bosanskim, šatrovačkim ili centralnoafričkom škljocavicom.

Ali… nismo ovdje za uspostavljanje bilateralnih odnosa već zbog najbitnije sporedne stvar na svijetu.

A to je ovdje nešto više, oni jedu, spavaju i dišu fudbal. Broj ljudi u dresu Brazila je danas u Riu veći od ukupnog broja stanovnika Sarajeva, a broj zastava bi mogao nadmašiti broj stanovnika cijele BiH. TV, radio, novine, kafane, restorani, turističke atrakcije, ama baš sve diše fudbal.

Prolazeći gradom sa šalom i zastavom BiH čuješ šum, ”Boznia, Boznia”. Neki dižu palčeve, mašu, neki bi i da se slikaju… mi njima ispadosmo atrakcija. Lokalnom stanovništvu, a i ostalim lopto-turistima iz Kolumbije, Njemačke a i susjedne Hrvatske. Neko nas pomiješa sa komšijama koji otvaraju prvenstvo, ali čim čuju Boznia i da igramo protiv Argentine, vraća se osmijeh na lice i podrška je tu. Nažalost ta podrška često ostaje na dizanju palca, jer je jezička barijera za sada nepremostiva.