Pismo podrške reprezentaciji BIH
Odakle da krenemo? S početka ili kraja? Neko bi možda rekao sa početka kraja, ali mi bi to prije rekli sa kraja početka. Jer sigurni smo da je ovo samo početak i da je kraj negdje daleko.Šestica u Portugalu u našoj mreži. To ni u najgorem snu nismo mogli zamisliti. Ni mi ni Vi. Niko.Nakon utakmice smo vidjeli razočarenje i bol na vašim licima, vidjeli smo bol i grč u stomaku. Vidjeli smo vaše poglede u prazno.Šta reći, kako dalje, kuda dalje? A moramo dalje bez obzira na sve. Mnogo pitanja malo odgovora.
Bolilo je i nas navijače, jako, duboko, u dubini duše. Bili smo tako blizu, a tako ostali daleko.
Bolio nas je svaki primljeni gol, bolio nas je Lulin crveni karton sigurno koliko i njega samog, bolilo nas je zviždanje našoj himni, maltretiranje drotova prije i poslije tekme.
Vjerujte nam da nas je sve to bolilo kao i vas.
Progutali smo tugu još jednom, progutali smo zalogaj veliki, ogroman, nikad veći, ali smo progutali.
U zadnjih 15 minuta utakmice bol je prerasla u prkos, inat, probudio se ponos, veliki, ogroman, Bosanski. Navijali smo još jače i glasnije, nije nas interesovao rezultat, nije nas više interesovao poraz, ništa nam više nije važno bilo. Jednostavno željeli smo da navijamo i navijamo i navijamo do besvjesti, do ludila. Željeli smo da vam pokažemo da smo uz vas i kad loše ide, i kad je najteže, da podijelimo bol sa vama, da to osjetite na terenu. Glavu gore vitezovi naši, još smo tu uz vas, ne padajte na koljena, pokažite dostojanstvo i ponos države za koju se borite.
Navijali smo do kraja a mnogima su se vidjele i suze u očima. Suze bola, suze inata, suze ponosa i prkosa.
Žao nam je što niste vidjeli ambijent na tribinama poslije utakmice, za ne povjerovati, pjesma se orila sa naše tribine kao da smo mi pobjednici, jako, jače i jače. Na našoj tribini se probudila neka mahnita želja da pokažemo da nije sve gotovo, da nismo moralno pali i da još vjerujemo u nas, vjerujemo u vas, vjerujemo u Bosnu i Hercegovinu i naš fudbal.
Emire Spahiću, kapetanu moj, kapetanu naš, obraćamo se tebi jer ti si vođa ove ekipe, ti si vođa na terenu i van njega. Glavu gore kapetane, idemo dalje nije još gotovo.
Povedi svoju posadu u nove pobjede, u nove bitke.
Povedi svoje momke kao i do sada jer ti to možeš i znaš, jer vi to možete i znate.
Povedi naše momke još jače, jos snažnije, i još odlučnije.
Povedi naše momke i pokaži im put do pobjede, do slavlja i do konačnog cilja.
Ostali ste dužni, nama navijačima, našoj djeci, nama Bosancima i Hercegovcima.
Dugujete nam Radost!
Dragi naš Pape, znamo da možeš i da umiješ. Ovaj put smo pali na cilju, idući put nas provedi kroz cilj.
Prije par godina imali smo za selektora jednog klowna, šarlatana koji je napravio cirkus u i oko reprezentacije, poveo je medije i narodne mase za sobom ali naše povjerenje nikada nije imao. Pokazalo se na kraju da smo bili u pravu, da je bio i ostao samo šarlatan. Tebe su mediji i narodne mase od prvog dana upirali prstom jer nisi bio cirkusant kao tvoj prethodnik jer njima to ne odgovara, ne mogu da pišu romane i sapunice o tebi i reprezentaciji. Mi pravi navijači Bosne i Hercegovine smo stali od početka na tvoju stranu i vjerujemo u tebe i tvoj rad. Sigurni smo i uvjereni da ćeš nam svima pokazati da smo i ovaj put bili u pravu. Zato dragi naš Sajo, uhvati se dirigentske palice, uzmi štap u ruke i pod tvojom komandom IDEMO DALJE.
Idemo na PUT U BRAZIL, a mi vam obećavamo podršku jaču nego ikad!
Bili smo ludi, bićemo jos luđi
Bili smo brojni, bićemo još brojniji
Bili smo glasni, bićemo još glasniji
Obećavamo vam da ćete se na većini utakmica osjećati kao kod kuće.
Obećavamo vam da ćemo napraviti invaziju na Vilnius, Bratislavu, Rigu, Vaduz.
Nismo vam okrenuli leđa, bićemo uz vas gdje god igrali.
UZ VAS DO KRAJA I DO KONAČNE POBJEDE!
