HVALA TI ENIDE

BHF Press

 

Ako se buduænost nekog društva mo¾e odrediti na osnovu djeèijih idola, onda Bosna i Hercegovina nema razloga za strah. Jer nema buduænosti! Ne trebaju za taj zakljuèak studije sa hiljadama anketiranih, procjenama psihologa, sociologa i ekonomista. Do voljno je osvrnuti se, zastati malo pri prolasku pored neke grupe trinaestogodišnjaka i, makar je nepristojno, malo oslušnuti kako i o èemu razgovaraju oni na kojima svijet ostaje. Kunu se ta djeca, u Sarajevu Allahom, negdje drugo Isusom, èesto i majkom, a ponekad Titom, kako su knjige ili glupe ili dosadne; o nastavnicima govore s prezirom, dok im roditelji slu¾e da upotpune psovke. Naravno, ima i drugaèijih sluèajeva, samo nedovoljno.Djeca su zajebana biæa: stvarnost, ma kako grozna bila, prihvataju lakše nego oni što pamte bolje, a upravo je shvatanje realnosti prvi korak u snala¾enju. Nema tog pedagoškog pristupa za lako izla¾enje nakraj sa djeèijim razumijevanjem svijeta u kojem ¾ive. Ako, sa jedne strane, univerzitetski profesori voze punoljetne automobile, novinari januarske plate primaju u junu, in¾injeri elektrotehnike noæu èuvaju kapije ambasada, dok s druge strane zvjezdane trenutke do¾ivljavaju nabildani manekeni crnih hronika, koji izgube kilogram na vagi kada god skinu lanèiæ, a ¾ene i automobile mijenjaju ko uredni veš… Ako je sve tako kako veæ jeste, e onda skoro da nema naèina za objasniti djetetu kako rad nije razonoda za budale i da je va¾nije znati šta èitati nego moæi pogoditi kokoš iz tetejca sa trideset metara.

Ovoj zemlji oèajnièki trebaju heroji. Ne oni što nose epolete za ¾ivota i po kojima se, kada obièno prerarno i neslavno skonèaju, zovu škole, ulice, horovi i memorijalni turniri u borilaèkim sportovima. Nama, zbog nas i još više zbog djece, trebaju oni što svjedoèe da nismo osuðeni na poraze i da pokazivanje obiènih, ljudskih osjeæaja, nije dokaz slabosti, veæ snage.

Zbog takvih je sve moguæe, pa i to da djeèak zaboravi da je na ulici u osam naveèer i da ide u granap, pa umjesto da se lijeno vuèe, on oponaša pokrete rukometaša kojeg je, dok ga nije poslalo po mlijeko i cigare, gledao na televiziji.

Dogodilo se baš tako zimus, dok je igrano Svjetsko prvenstvo u rukometu u Njemaèkoj. Momèiæ nema više od deset godina. Trèkarao je niz strmu i mraènu ulicu, èas lijevo, èas desno, izvijao se, pravio po tri koraka, skakao i zamahivao rukom u kojoj je èuvao pare te intonacijom sportskih komentatora opisivao akcije i proslavljao golove. Zadihan je došao pred prodavaèicu, kupio šta treba i nastavio svoju utakmicu, samo uzbrdo.

Prošla bi ga, sigurno, fascinacija rukometom da velike utakmice nisu došle tu, gdje Enid Tahiroviæ redefinira jedan od nekada najgrubljih a danas najatraktivnijih sportova. Djeèak sada uredno ide u Skenderiju i divi se golmanu zbog kojeg je Bosnin evropski put nenadano dug.

Jedna od definicija fudbala – istina, u zadnje vrijeme ne naroèito taèna – ka¾e kako je to igra u kojoj uèestvuju dva tima sa po 11 igraèa, a pobijedi Njemaèka. Ako bismo definirali rukomet, onaj Bosnin, onda je dovoljno parafrazirati: rukomet je, dakle, igra dva tima sa po sedam igraèa u polju, u kojoj Enid Tahiroviæ odbrani onoliko udaraca koliko je dovoljno za pobjedu njegovog tima.

Rukometni golmani va¾e za ljude èudne glave. Zaista, treba imati malo ludila pa stati pred loptu ispaljenu sa sedam-osam metara iz ruke igraèa zadivljujuæe snage. E, takvih dvadesetak lopti na svakoj utakmici Enid zaustavi rukama, nogama, pa ako ne ide drugaèije, i glavom. Kako? To samo on zna. Neko se rodi takav da mo¾e zakucati i kada skoèi s vrha reketa, neko mo¾e pimplati loptu dok mu ne dosadi, a neko je, jednostavno, nesavladiv. I tu nema ni rješenja ni objašnjenja. Niti ih treba tra¾iti.

Enid Tahiroviæ roðen je 22. jula 1972. godine u gradu koji se baš i ne mo¾e pohvaliti velikim rukometnim rezultatima. Bijeljinski RMK bio je solidan republièki ligaš, odnosno tim iz treæe jugoslavenske lige, iz koje su u davna vremena dolazili evropski klupski prvaci i najbolji igraèi svijeta. Njegova majka, inaèe bivša igraèica, radila je u RMK-u kao sekretarica. Sa 12 godina Enid ne dolazi u klub samo da vidi mamu, veæ i da trenira. Iz, blago reèeno, nevjerovatnog razloga. “Kako nisam imao šta raditi, posvetio sam se sportu”, opisao je jednom razloge da stane meðu stative. Pet godina kasnije, kao sedamnaestogodišnjak, Enid Tahiroviæ ulazi u seniorsku ekipu. A onda je došla 1992…

S rukometnog terena današnji vratar Bosne i dr¾avnog tima odlazi u izbjeglištvo. U grad poznat po prvom velikom suðenju za ratne zloèine. “Nikad neæu zaboraviti scenu, imao sam samo dvadeset i jednu: izlazim u Nürnbergu na ¾eljeznièkoj stanici s dvije torbe, pogledam lijevo – nigdje kraja kolosijeku, pogledam desno, isto tako…”

Enid Tahiroviæ se iz Njemaèke, zemlje sa jednom od najjaèih liga na svijetu, nije vratio zato što je morao, nego zato što je htio. On mo¾e braniti u najveæim klubovima Evrope i da ne strahuje za mjesto. “Bilo mi je lijepo tamo, ali nešto je vuklo nazad, nisam mogao izdr¾ati”, izjavio je u jednom od rijetkih intervjua u kojima je govorio o sebi.

Pored nevjerovatnog dara, Enid ima i dvije fascinantne, u nas sve rjeðe, osobine: skromnost i emotivnost. Svjestan je on, naravno, i koliko vrijedi i koliko je za rukometnu ekipu va¾an dobar golman. Nikada u tom sportu nije veliki rezultat napravio tim sa lošim vratarom, makar na parketu bila tri Ivana Baliæa, dva Adnana Harmandiæa i Nikola Karabatiæ. Opet, Enid svaki put istakne da je rukomet kolektivna igra, da je on samo jedan od igraèa u dobrom timu i da bez podrške odbrane i navijaèa ne bi branio tako dobro. Što nije uvijek taèno. Gubili su naši timovi i kada se odbrana slamala od napora i u punim dvoranama navijaèa, ali on nikada nije kiksao. I onda kada je naš tim uspijevao za sat vremena igre dati 18 golova, Enid je imao barem isto toliko odbrana. Kao, recimo, na jednoj od oko milion historijskih
utakmica naše reprezantacije, odigranoj u Tuzli, gdje smo doèekali Èehe i veæ upisali pobjedu, da bi završili – razbijeni. Te noæi, a znam jer sam bio na utakmici, Enid je s terena izašao bez glasa. Zanijemio je od muke. On je roðeni pobjednik i zato ga svaki poraz boli, baš kao što ga svaka odbrana raduje. A on tu radost, kao ni tugu, ne skriva.

Enid Tahiroviæ je o¾enjen, ima sina Ismara, voli akcijske filmove i najesen odlazi. Branit æe za slovenski Cimos Koper. Tako to biva… Treba mu po¾eljeti sreæu i, dok je još tu, pokazati zahvalnost. Ne treba zaboraviti, renesansa rukometa je poèela kada je, pored ostalih, u Bosnu došao Enid.

Emir Imamovic/ 2007