fbpx

Hasan Salihamidžić: Srce mi je bilo puno zbog BiH

Važno je imati cilj, moj je uvijek bio igrati fudbal, kaže nekadašnji bh. reprezentativac

Naš najtrofejniji i jedan od najboljih fudbalera u historiji Hasan Salihamidžić ekskluzivno za “Dnevni avaz” ispričao je svoju životnu priču. Mnogi su u njemu vidjeli paradigmu teškog puta Bosanaca i Hercegovaca prema uspjehu i životu dostojnom čovjeka.

Salihamidžić za naš list govori o početku karijere, o posebnom, ljudskom odnosu s legendarnim njemačkim trenerom Feliksom Magatom (Felix Magath), uspjesima s gigantom Bajernom, igračkoj epizodi u Italiji. Sa posebnim emocijama prisjeća se utakmica bh. reprezentacije te govori o svom privatnom životu i planovima nakon karijere…

Vaš početak karijere obilježila je na neki način putešestvija na proljeće 1992. godine i put od Jablanice preko Sarajeva i Beograda do Kipra. Šta se tada, zapravo, dešavalo?

– Kada se Hrvatska već odvojila od Jugoslavije, poziv u tadašnju U-16 reprezentaciju Jugoslavije iz BiH dobili smo Vedran Pelić, Edis Mulalić i ja. Vedran i ja smo krenuli na pripreme u Beograd iz Jablanice. Bio je početak aprila i na Bradini smo već morali proći jednu barikadu.

Iz Sarajeva smo poletjeli, valjda posljednjim redovnim avionom. Bilo je strašno, nije bilo mjesta za sjedenje nego smo sjedili na podu. Otišli smo na Evropsko prvenstvo na Kipru, ni ne sluteći šta će se sve događati. Povratak je isto tako bio putešestvija. Od Beograda do Sarajeva, umjesto pet-šest sati, putovali smo 28 sati. Napravili smo veliki krug preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske, natrag u Jablanicu.

Konobar u Jablanici

Tih prvih ratnih mjeseci fudbal Vam, vjerovatno, nije bio na pameti?

– Zapravo i jeste. Radio sam, konobarisao u Jablanici u dva kafića koji su se zvali “Bolero” i “Nono”. Bilo je to za preživljavanje. Bilo mi je petnaest godina, a morao sam raditi. Ako se ne varam, plaća mi je bila 50 maraka. No, sve vrijeme nisam gubio nadu da ću nekada, negdje, nekako igrati fudbal.

Trčao sam, održavao kondiciju i nadao se prestanku rata ili da se šta bilo desi pa da opet počnem igrati. Iako sam bio dijete, imao sam cilj da postanem profesionalac. I, onda, u decembru, desilo se. Moj otac imao je prijatelja u Hamburgu Ahmeta Halilhodžića, inače Vahinog (Vahid Halilhodžić, op. a.) rođaka. Na njegov poziv, otišao sam na probu u HSV. Prošao sam, igrao za kadete pola godine, a potom godinu za juniore u tom klubu.

I tu ste upoznali Feliksa Magata, čuvenog njemačkog trenera…

– Igrao sam za juniore i nakon plej-ofa njemačkog prvenstva Magat je nas šestoricu pozvao da idemo na pripreme amaterskog tima HSV-a, koji je tada vodio. Sjećam se da smo posljednju utakmicu odigrali 29. juna, a za 6. juli bio je zakazan polazak na pripreme. Amateri su s treninzima počeli 1. jula i ja odem tog dana da pozdravim trenera i zahvalim mu što me je izabrao, a on me pita gdje su mi kopačke.

Odgovorim da ću doći 6. jula, a on odmah naredi da mi nađu kopačke i da odmah treniram. Taj mi je trenutak možda i odredio karijeru, ova ostala petorica juniora, možda je neko od njih bio i bolji igrač od mene, tada su bila na moru, a ja sam tih uvodnih šest-sedam dana trenirao.

Koliku, zapravo, zahvalnost za svoju karijeru dugujete Magatu?

– Naravno, ogromnu, on je trener koji mi je uopće dao šansu da igram i u amaterskom i u profesionalnom fudbalu. No, mislim da sam i sam svoju budućnost čvrsto držao u ruci i iskoristio priliku koja mi se ukazala. S druge strane, da mu nisam zahvalan, danas, vjerovatno, ne bih bio u njegovom Volfsburgu.

Debi u Grčkoj

Prvu utakmicu u državnom dresu odigrali ste u septembru 1996. godine u Pirgosu kao član mlade reprezentacije BiH protiv Grčke (0:1). Kakve su uspomene na to gostovanje?

– Došao sam u Grčku sa priprema HSV-a iz Španije, čini mi se da sam 24 sata putovao. Bilo mi je, naravno, drago što sam pozvan u reprezentaciju bez obzira na to što je to bio U-21 tim. Srce mi je bilo puno kada sam osjetio da se BiH diže iz pepela.

Ko god je gledao tu utakmicu, vidio je da niste potencijal samo za mladu nego i za A-reprezentaciju. I to je odmah shvatio i selektor Fuad Muzurović, koji Vas je zvao već na sljedeće okupljanje. Odgovorili ste mu prvim pogotkom reprezentacije BiH u historiji, protiv Hrvatske u Bolonji (1:4).

– To je bilo nešto posebno. Izgubili smo, ali je poraz bio neminovan, ta ekipa Hrvatske je dvije godine poslije bila treća na svijetu. No, ta atmosfera, okupljanje i sami počeci reprezentacije BiH ostali su duboko u sjećanju.

Nakon Bolonje, odigrali ste 43 utakmice u bh. dresu. Je li ta utakmica u Italiji najznačajniji trenutak Vaše reprezentativne karijere?

– Rekao bih da je jedna od najznačajnijih. Bila je ubrzo potom i prijateljska utakmica protiv Italije na prepunom Koševu. Dao sam gol, bio mi je to, možda, još ljepši dan.

A za čim ćete najviše žaliti?

– Što nismo otišli na neki veliki turnir, Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Dvaput smo bili vrlo blizu, pogotovo 2003. godine protiv Danske, kada nam je trebala pobjeda, a odigrali smo 1:1. Kolika je to šteta, ne mogu riječima opistati, a imali smo sjajnu ekipu.

Kraj karijere

Prvog januara proslavit ćete 35. rođendan. Razmišljate li o kraju karijere? Koliko je još goriva ostalo, koliko motiva?

– Kroz silne probleme sa povredama koje sam imao, naučio sam se da odluku o tome donosim ne iz godine u godinu nego iz mjeseca u mjesec. Za mene je igrati fudbal nešto najljepše na svijetu, to je ono što radim najbolje. Zato ću igrati koliko god mi tijelo bude dozvoljavalo.

A šta poslije?

– I sam sebi postavljam to pitanje. Jedini odgovor koji za sada imam jeste da ću se poslije 16-17 godina profesionalnog fudbala, milion utakmica i treninga, milion hotela i priprema, dobro odmoriti. Normalno je da razmišljam o tome da ostanem u fudbalu. Kao trener? Nisam siguran.

Supruga Ester i djeca stalno su s Vama tokom karijere?

– Sa mnom su stalno, za mene nema dileme. Ne mogu bez djece. Ne mogu sam. Selina, Nik i Lara Džun najveća su mi sreća.

Hoće li Vaš sin Nik (8) biti fudbaler?

– Njemu sam rekao da može sve što hoće. Meni je najvažnije da se zabavlja igrajući. A vidim da loptu voli. Na stranu sve ostale igračke. Potpuno je u fudbalu. Sada trenira u jednom malom klubu, a zapravo se igra.

Kada ste posljednji put bili u BiH, kod roditelja u Jablanici?

– Bio sam prošlog ljeta, ovog nisam mogao zbog transfera i preseljenja. Nije bilo vremena. Nakon karijere češće ću dolaziti. Uvijek se rado okupam na Jablaničkom jezeru.

Malo je ljudi iz naše zemlje uspješno u onome što rade kao što ste Vi. Kakva je Vaša poruka mladim Bosancima i Hercegovcima kako da ostvare snove?

– Vrlo je važno u životu imati cilj. Uvjeti su uvijek teški, i meni su bili, i sada su. No, čovjek mora biti istrajan, uporan. Normalno, svako od nas treba imati i malo sreće u životu, da mu se podudare neke okolnosti, ali je, po meni, važno imati jedan cilj i uvijek ga slijediti.

Portugala se ne trebamo plašiti

Koliko pratite reprezentaciju, kakav je komentar na utakmicu s Francuskom i predstojeći baraž sa Portugalom?

– Gledao sam skoro sve utakmice, svakog dana pričam s roditeljima. Znam šta se dešava iako sam daleko. Nevjerovatno je to što je bilo u Parizu, ne pobi
jediti u onakvoj igri, s onakvim angažmanom svih igrača. No, siguran sam, ako budu na 80 ili 90 posto nivoa protiv Portugala, ako ponove ono izdanje, ako uđu bez straha i suvišnog respekta protivnika, uzimajući u obzir i neraščišćen račun iz prošlih kvalifikacija, da imamo šanse.

Normalno je da će biti teško. Portugal ima veći ugled u svijetu fudbala, vjerovatno i veći individualni kvalitet igrača, ali mi imamo kolektiv. Imamo klasu, od golmana do špica, imamo igrače koji se ne moraju plašiti.

Epizodu u Italiji ne bih promijenio

U četiri sezone u Juventusu, od 2007. do 2011., odigrali ste “samo” 61 utakmicu i dali sedam golova. Je li to period karijere koji biste najradije zaboravili?

– Ne, naprotiv. Odlazak iz Bajerna bio je logičan slijed okolnosti, otišli su skoro svi iz moje generacije, izuzimajući Sanjola (Sagnol) i Kana (Kahna). Jednostavno je bilo vrijeme za neko drugo iskustvo. Najjednostavnije bi bilo ostati u Bajernu i osvojiti još nekoliko titula. No, ovako sam upoznao novu sredinu, nove ljude, nove igrače.

Posljednja godina i po zbog povreda nije bila lijepa, ali tako je u životu. Ne možeš uvijek jahati na konju uspjeha. U svakom slučaju, da mogu sve ponovo, ništa ne bih mijenjao.

Dani slave u Bajernu

U Bajernu ste odigrali 234 utakmice, dali 30 golova, plus deset u Ligi prvaka, među kojima je i onaj iz jedanaesterca u finalu Lige prvaka u Milanu protiv Valensije (1:1, 5:4). Uz evropsku titulu, osvojili ste šest naslova prvaka Njemačke, četiri Kupa, Interkontinentalni kup. Čega se u tih devet godina u Bajernu najradije prisjećate?

– Ima toliko lijepih trenutaka, od prvog gola u Ligi prvaka, u Barceloni za pobjedu od 2:1, pa gola u Mančesteru… Najljepši trenutak ipak je San Siro i osvajanje Lige prvaka 2001. Bajern je tada poslije 25 godina osvojio titulu. To je nezaboravno.

 A jeste li u međuvremenu zaboravili čuveni finale 1999. u Barceloni i nevjerovatni poraz od Mančester junajteda (1:2)?

– Taj poraz je možda i odredio naš put. Skupilo nas je to, rekli smo sebi sad ili nikad. Stvorili smo ekipu koja je bila jedna od najboljih Bajernovih u historiji. Imali smo sve što jedna fudbalska ekipa treba i kruna je bila titula dvije godine poslije.

(Avaz)