fbpx

Za(š)to smo propali, drama u par činova

alt

Genesis “….. ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio.
1377. kad Kralj nas bjese Tvrtko.”

Scena prva.

Zadnja nogometna stanica. FC Niodaklevci. Suspenzija. Okolina kao iz filma Go West. Kao na
obroncima neke planine iz koje se prije par desetina godina crpio ugalj. Cika, vriska, panika
unezvjerenih ljudi. Kako sad to?

A sami se popakovase, sami se popese na transpot. Potrpase sve sa
sobom na nogometne kamione bez tockova i krenuse u Delirium. Doduse, jos se poneko i koprcao,
jer nije htio da putuje takvim prevozom i stalno se cudom cudio, u sta se to pretvorio njegov najblizi?
Vidio je da on bunca, zaziva. A jadan, objasnjavao mu prije i cinilo mu se da ga je tada razumio. Prije
dvije minute. A onda sljedece sekunde opet se ovom drugom povisava temperatura. Crnilo. Neko
glasno moli: Ne mene, ne mene…

Scena druga.

Scena kao iz filma “Variola Vera” kada lozac Mile uzasnut svojom sudbinom uzvikuje medicinskoj
sestri kao zombi: “Pomooozi iii”. Ona vrisnu, a Mile ode na onaj svijet pokosen boginjama i
krvoliptanjem. Vozi Misko! Povik ostalih buducih mrtvaca. Pa kako kad nema tockova? Vozi, nek’ se
drnda! Nek’ se drnda, dok ne pukne. A kad pukne, jao si ga tebe, lele sine Dundurije! Bolestan si i
suti.

Zavjesa.

Scena treca.
Ko je kriv? Ko je ovdje budala?
Selo Jakes kod Modrice. Mentalna ustanova. Cesta i pored nje crvena baklava-ograda. Na cesti
neko mjenja tocak na Tamicu. Iza ograde covjek omotan cebetom. Neobrijan i zapostavljen inace.
Razgovor.
– Imas cigara?
– Imam.
– Neka, neka, tako treba. ‘ajd daj mi jednu.
– Evo ljudino, izvoli.
– Fala. Imal’ umora majstore? Mores li tu gumu popraviti, ‘ljeba ti?
– Pa more, ide nekako..
– E, jesi ljudina. Vide se radnicke ruke.
– Fala care.
– A imas li kudelje da obrises ruke od masti kad popravis tocak?
– Imam. Imam negdje. Bice. Nace se.
– Hmm, blago tebi.
– Sto?
– Pa ti si sa druge strane ograde.
– Hajde bolan, k’o da je to u nas bitno.

– E, hehe..pa da nije, sad bi ti bio ovdje iza ograde, a ja na cesti i mjenj’o bi tocak.
-Vala, u pravu si. Izvini, al’ nesto bih te pit’o.
-Pitaj.
– Sto si ti ovdje, mislim, sta ces ovdje?
-Kriv je pop sto je prod’o crkveno zvono.
-Kakav pop, kakvo zvono?
-Ma u mene u selu bio pop, i proda on zvono, jebo majku svoju! I ja se naljutim i puknem ga cekicem
od 5 kila, a on budala umro!

Scena cetvrta.

Negdje u Zenici, jal’ u Sarajv’u, jal’ u Tuzli. Neki je FK, jal’ NK, jal’ FC.
Radijator i na njemu koverte. Otvorene. Na hastalu zute mape. Pored hastala dosije-ormar sa onim
kremastim letvicama iz vremena Milke Planinc. Svaka treca ispada. Slike nekih velikih utakmica
i punih stadiona. Dvije spodobe cetvrtastih lubanja u demode sakoima na strafte bez kravata
naguravaju i naprdjuju se izmedju sebe. Ne zna se vise ko sta govori.

Ma nemam, Sunca mi! O’kle mi da im dam po 200 maraka za praznik, kad znas da smo duzni
drzavi preko 4 i po miliona maraka, a njima po 4 plate i premije! Jesmo ime, ali nista drugo
vise nismo. Dobro je da postojimo. Dobro je da imamo i licencu. A kako smo je dobili…Stid
me je otic’ u carsiju. Bojim se ljudi. Bojim se kad ‘dje sta susne. Ma nema to veze, cujes li
bolan? Ma sminkaj koliko hoces, ali nas na mapi nema, a jedino nas ONI vade. Da nam nije
Sljizge sa kladionice, ma ne bi za hljeba imali, za obroka, za vode, za spreja, halo ba, sta ti je?!
Sljizgo je, a to ti znas, dobar gore, jal’ dole sa NJIMA. Ide to kako ide. ONI su nam jedini spas.
Da NJIH nema bolan, pa ko bi nam dug kod drzave preslikav’o i precvikav’o.? Ne-ma-mo ka-
pa-c’-teeee-taaa! A ti znas koliko mi volimo ovu nasu napacenu drzavu. Ne diraj mi Bosne,
pa makar joj i godinama toliko duzni bili, ali ne diraj nam je ‘vake kako sad radimo…Bice
vrijeme za postenja ba. Laj na vani, a svoj pos’o radi bolan, bolan. Mislim, halali mi, jebi ga
sto ti ja ‘vako govorim, ali zagalamicemo ako nas anuliraju. Na koga?! Pa na Sulju. I to najjace
bas mi. Ja, ja..mi, mi ruzni i duzni, a oni dole, sta ja znam, u Hercegovini nek’placaju sve, ali
sve. Okrivicemo i njih ako se sta desi. Pa barem je to lahko! Mi cisti, oni sugavi. I oni i ovi iz
fsrs. Samo da repka igra. Cvijece nase. Lutke nase lijepe. Samo da repka igra i narod miran ba
k’o ovca. Ne budel’ to radilo, ima televizija brate dragi, imaju novine. Ima onaj mali. Napisace
i nasnimace sta hoces. Jadna li nam majka samo ako nas suspenduju. Necemo onda dok ne
namirimo dugove ni u trecoj ligi novog saveza moc’ igrat’..’dje bolan da se prtimo po Jelahu i
sta ja znam, onim, onim…Zavidovicima i Zepcu i tam’ na drugu stranu u Kladnju. Il’da idemo u
Cazin. Suti bolan…

Scena peta.

Negdje u Hercegovini. Djelatnici, obrtnici, business-mani komuniciraju izmedju sebe na video-
konferenciji preko Apple laptopa. Vrijeme i nije Bog zna kakvo. Negdje su svi unutra. Lijepo okrecene
prostorije sa nekim cudnim bojama. Svugdje su nekakvi jeftini pehari. Takvi na zapadu po 5 € kostaju.
Jest’ lijepa i moderna prostorija kod svakoga, ali samo ta njihova odijela odurna k’o drvena bandera
sa dalekovodom na kojoj vrana crva kljuje. Jedan od njih razlaze stvar:

– Ja mislim da svi trebamo glasovati protiv statuta. Jest’ da sam apsolutno za suradnju sa svima,
volim svoje prijatelje gore i sirom BiH i to je van svake sumnje. Samo, dragi moji plemeniti izaslanici
i ravnatelji, mi sve izmirismo i sve poravnasmo, a od njih samo najcrnje slusamo o nama. Mi ovakvi,
mi onakvi. Ne bih ja vise tako. Kosta me business-a. Imam ja i rentabilno poduzece povrh kluba.
Kao i svi vi. Pa nama gospodo i nisu problem novci. Pa znate da je problem upravo nacin i princip u
kojemu jedni dobijaju i licence i europske dozvole za nastup, a ne placaju nista, a drugi placaju sve, a
uvijek crni i rogati. Nego da mi ovu farsu prekinemo. Ustedjecemo novce, a kapacitet za ponovni start
imamo uvijek. Ako ga bude. Dajmo samo jos uplatiti sponzorske novce za reprezentaciju. Steta jest’,
ali Boze moj..Slazemo li se? Slozize se.

Scena sesta

Banjaluka. Jal’ono bí Banja Luka? Idem-dito.
Zvoni telefon u bivsem velikom klubu crveno-plavih boja. Niko se ne javlja. Nema nikoga. Negdje su
svi na rucku. U Kragujevcu. A i koga briga.

ZAVJESA.

FINEM

Ustaje covjek iz sale, i iz unutrasnjeg dzepa vadi olovku. Notes je vec imao pri ruci. Brise znoj sa cela,p
onovo sjeda na stolicu i pise.

Dragi kolega,
Saljem Vam jedan slucaj i molio bih za daljni specijalisticki pregled. Zabrinut sam. Pacijent ne
reaguje na najnormalnije oblike konverzacije. Ima teske anomlije logike i shvatanja redoslijeda
stvari. Da ne govorim o adekvatnosti onoga cega, oprostite na izrazu, artikulira. Ne pocinje nista
od pocetka. Ne vidi i ne zna sta je fundament, vec samo vidi neku krovnu konstrukciju, neki detalj
sarenih boja. On to cak toliko idealizira i odvaja je van temelja i cjeline. Totalni fokus na jednu
tacku. Pacijenta sam posmatrao i sa distance, bez moga direktnog prisustva u njegovoj blizini u
dodiru sa oboljelim od iste manije. Volio bih da grijesim, ali kako ih je sve vise i vise koji imaju
slicne iluzije (gledanje u nebo), a utjecu medjusobno na pacijenta, usudjujem se da ustanovim
slijedece:
Diagnosis: Frenesis Bosniacum – Bosansko ludilo, iliti: Jebe lud zbunjenog dok grmi. Nista nije
onako kako se cini. O
vdje nista nije kako se cini.

Scena sedma.

Interim

Negdje u Zurichu, jal’ u Sionu. Ured Uefa.



Monsieur Platini. (Gospodine Platini.)
Oui. (Da.)
Que ferons-nous avec l'association de football de Bosnie? (Sta da radimo sa bosanskim
nogometnim savezom ?)
Pas maintenant ma chère. Je calcule les chiffres de la Ligue des Champions cette année. (Ne
sada, duso. Preracunavam cifre Lige Prvaka iz ove godine.)

ZAVJESA.

BHF Press