fbpx

Osimov poučak

Ivici Osimu, najboljem bosanskohercegovačkom treneru svih vremena, treba pod hitno zabraniti javne istupe! Nakon svakog Švabinog intervjua, novinama ili televiziji, ostaje bol od podsjećanja na to šta smo i kakvi smo nekada bili, odnosno, šta jesmo i kakvi smo danas.

Ivica Osim je, pri tome, genije. Ne samo zbog toga što je Želju doveo do polufinala Kupa UEFA, Jugoslaviju do petog mjesta na svijetu, Sturm do Lige prvaka, Japan učinio respektabilnom reprezentacijom… Švabina genijalnost nije isključivo fudbalska, već je i fudbal od nje profitirao.

Sve važne stvari na svijetu mogu se porediti sa nogometom, samo što takve paralele imaju smisla ako ih, najčešće nenamjerno, povlače ozbiljni ljudi. Oni, dakle, što sebe ne shvataju ozbiljno. Razlika između pametnog svijeta i smionih budala je i u tome što prvi imaju višak, a drugi manjak samokritičnosti. E, Ivica Švabo Osim je govorio i o tome gostujući kod Bakira Hadžiomerovića. Živ, ali ne i zdrav, kako je sam sebe opisao, Osim je, pričajući o jednoj svojoj procjeni, rekao puno toga i o Bosni i Hercegovini, jednoj, ako ne i jedinoj državi – imperiji diletanata.

Dva puta je, ako neko nije gledao 60 minuta ili tu priču nekim čudom ne zna, Ivicu Osima za trenera zvao Real Madrid. I oba puta je Ivica Osim uradio ono što, valjda, niti jedan trener na svijetu ne bi pomislio. Rekao: hvala, ne mogu. „Moraš se upitati šta ćeš ti tamo“, tako je Osim objasnio zašto je umjesto u Madrid otišao u Graz. I tako je svakome kome nije mrsko misliti rekao zašto je, zapravo, Bosna danas tamo gdje već jeste. U nezaustavljivoj potrazi za dnom.

Američki novinar, dobitnik Pulitzerove nagrade i uspješan publicist Chris Hedges je, opisujući Srbe i Hrvate u bivšoj Jugoslaviji, rekao da prvi imaju manjak, a drugi višak kompleksa. Kako je opis generalan, pa kao takav istovremeno i nedovoljno tačan i lako primjenjiv na mnoge druge zajednice, nije krivo reći da se današnje bosanskohercegovačko društvo (ili društva) dijeli na sličan način. Najbolji od nas, naime, imaju višak kompleksa (u najpozitivnijem mogućem smislu), dok najgori bukvalno nemaju niti jedan. Ili, u prijevodu: Švabo i ljudi poput Švabe se suviše često pitaju „šta će tamo“, dok armija amatera plovi javnim životom – politikom, kulturom, medijima, sportom, ekonomijom… – od funkcije do funkcije, ostavljajući pustoš.

Višak opreza, možda, nije uvijek dobar, ali je manjak najčešće poguban. Svako ko pogleda lijevo i desno, pa obavezno i u nazad, otkriće kako su rat i vrijeme poslije njega otvorili bezgraničan prostor onima što se ni u bunili ne pitaju „šta će tamo“. Društvo je, naime, onakvo kakva mu je elita. U onoj nekoj davnoj, nestaloj, još malo i zaboravljenoj Bosni i Hercegovini, urednik Svjetlosti je bio Meša Selimović, direktor Energoinvesta Emerik Blum, predsjednik Vlade Branko Mikulić, košarkaški trener Bogdan Tanjević, a fudbalski Ivica Osim; najzaposleniji redatelj Hajrudin Šiba Krvavac, novinski urednik Hamza Bakšić, a radijski Boro Kontić… Možemo ovako do sudnjeg dana. Ili do onoga trenutka kada je ambasador u Beču postao upravnik goraždanske pošte bez znanja stranog jezika, Hadžo Efendić, za logističara Armije BiH imenovan mlinar Halid Čengić, u fotelju direktora Energoinvesta stavljen Nedžad Branković, a za predsjednika Košarkaškog saveza odabran Ejup Ganić, jer nikog visočijeg nisu mogli naći u SDA. I ovako možemo do kada treba. Imenik amatera što su se odjednom našli na mjestima kojima, u iole uređenom društvu, ne bi smjeli ni prići, nije puno tanji od telefonskog imenika Sarajeva. Ako već nije i malo deblji.

Ambicije su u teoriji proporcionalne mogućnostima. Ponekad su čak i manje. Kao u slučaju Ivice Osima, genija koji je komotno mogao biti trener Real Madrida. U praksi, međutim, i kod nas naročito, ambicije su proporcionalne spremnosti na vazelinski odnos spram vlasti, političkoj podobnosti, rodbinskim vezama… Znanje, rad, rezultat i talenat su, danas i ovdje, u carstvu amatera opasnih namjera, smetnja i mana, a svako koga te osobine krase društveni je višak jer svakom svojom gestom zapravo pokazuje dimenzije naše propasti, otkrivajući njene uzročnike među okupatorima javnog prostora.

{youtube}gZTArXfvIJU{/youtube}

„Nogomet predstavlja nas kao narod, našu kulturu“, rekao je Michel Platini. Nogomet iz vremena u kojem je Ivica Osim bio i zdrav i aktivan – kao igrač i trener – vjerno je predstavljao „nas kao narod, našu kulturu“. Bio je, dakle, emancipiran, inteligentan, profesionalan, kvalitetan, ravnopravan u velikom svijetu. I fudbal poslije Ivice Osima vjerno „predstavlja nas kao narod, našu kulturu“. Diletantski je, korumpiran, kriminaliziran, loš, nasilan, a kako se radi o sistemu u kojem nekoliko sjajnih pojedinaca ne može popraviti grozan opći dojam, nikome u svijetu ne značimo ništa.

Eto zašto je svako pojavljivanje Ivice Osima u novinama ili na televiziji kao udarac u stomak. Švabo je jedan od onih što nas, mada im to nije namjera, podsjećaju kakvi smo bili nekada i kakvi jesmo danas. A to podsjećanje žestoko boli. Sve osim onih što ne lažu kada kažu kako im nikada nije bilo bolje.

 

(Radiosarajevo.ba)