Životna ispovijest BHFanaticosa o saobraćajnoj nesreći na putu za Sloveniju

Život svakog BHFanaticosa je uvijek ispunjen s radošću i tugom kada igra jedna jedina reprezentacija Bosne i Hercegovine, nebitno o kojem se sportu radi.

Svaki odlazak na utakmicu sa sobom nosi i mnoge opasnosti koje često mogu biti pogubne i za život. Svjedoci smo bili nedavne smrti trojice mladih Krajišnika koji su poginuli u Poljskoj vraćajući se upravo sa jedne takve utakmice.

Put BHFanaticosa je i pun opasnosti, a da je zaista tako govori i ispovijest Arnela Jašarspahića iz Kaknja. U februaru 2013.godine, Arnel Jašarspahić je sa prijateljima krenuo put Slovenije gdje se igrala prijateljska utakmica između naše fudbalske selekcije sa reprezentacijom Slovenije …

Iako su krenuli na put, utakmicu nisu odgledali … U nastavku pročitajte Arnelovu životnu ispovijest.

"Život je poput putovanja vozom. Ljudi ulaze i izlaze, prilikom zaustavljanja se ponekad događaju prekrasna iznenađenja. Čovjek doživljava sretne trenutke ali i nesretne, tugu i žalost… Kada se rodimo i zakoračimo na voz, srećemo ljude za koje mislimo da će nas pratiti na svim našim putovanjima. Na primjer naši roditelji… Nažalost, istina je posve drugačija. Mnogi ljudi koji ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju tako sam i ja mislio do kobnog momenta koji je promijenio moj cijeli život i cijelo moje mišljenje, i sve mislim da sve što se desi biva Allahovom odredbom i Njegovom željom, bilo to dobro ili loše, Njegovoj volji se ne treba protiviti.

Dakle, tog jednog kobnog dana prijatelji su me zvali da idemo u Sloveniju da gledamo utakmicu. Igrala je Bosna i Hercegovina, iako me je mati molila da ne idem, imala je nekakav loš predosjećaj da će mi se nešto desiti. I sam sam isto tako imao nekakav predosjećaj de će se nešto loše desiti. Prije polaska za Sloveniju na cesti sam sreo nekoga starog dedu koji me je tihim glasom upitao da li ima da mu dam cigaru da zapali. Ja nisam imao, ali sam ga zato pitao da li je gladan kupio sam mu dva bureka, jogurt i kutiju cigara. Rekao mi je hvala i Allah te nagradio, i ja sam ne misleći o tom momentu otišao u Sloveniju.

Pri samom ulasku u Sloveniju, nekih 20 km od Ljubljane, doživio sam tešku saobraćajnu nezgodu sa ozljedama opasnim po život, od posjekotina na licu i 36 kopči do pucanja lobanje raznih fraktura pucanja čeonih kosti. Kada su završili doktori sve preglede doktor mi je rekao da sam imao svu sreću svijeta da sam uopste ostao živ i da su me čuvali svi anđeli svijeta. Onda se ja sjetim tog starog dede kojem sam pomogao i mislim da je on bio moj anđeo čuvar, jer poslje ga više nikada nisam vidio.

Najgori je onaj osjećaj kada se probudiš u bolnici na krevetu, a ne znaš ni sam ni gdje si, ni šta si. Sve oko tebe stranci, nemaš nikoga svoga da te zagrli da ti kaže ne brini se, sve će biti ok. To su bili najgori trenuci u mom životu koje sam ja preživio. Ne želim nikome da doživi to šta sam ja preživio, jer to te psihički uništi.

Poslije udesa više nisam bio onaj stari što sam nekada bio, jer ipak moj se život drastično promijenio. Sve stvari sam drugačije gledao, bio sam jako depresivan, nije mi bilo ni do čega, čak sam i curu koja je u tim teškim trenucima bila uz mene, davala mi nadu i govorila mi da će sve biti ok, u tom momentu sve više i više od sebe odgurivao i distancirao, iako je ona željela moju blizinu i moju nježnost, iako mi je pružala svu podršku i sve sto mi je bilo potrebno,ali jednostavno prolazio sam kroz takvu fazu života da nisam sam sebe mogao gledati. Niko ne može da shvati tako nešto ko to nije doživio. Kakve su sve to traume, noćima ne možeš da spavaš. Je li počneš da spavaš pred očima ti se svašta pojavljuje, svakakve slike, često imaš migrene koje su neopisive.

Kako god pogledam, nesreća me puno promijenila, mnoge stvari sam počeo više da cijenim, jer ipak nije mala stvar preživjeti tako nešto i na kraju opet ostati živ i normalan. Ja svaku večer prije spavanja i ujutro kada ustanem, zahvalim se dragom Allahu što mi je dozvolio da jos živim.

Takav je život prepun izazova,snova, planova,nada,prepun upoznavanja i rastanaka bez ponovnih susreta. I ti se trenuci nikada neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja u životu napraviti najbolje što možemo. Potrudimo se i nastojmo da naše putovanje bude sretno, da sav trud na koncu putovanja bude sto puta popločan. Pokušajmo na izlasku iz voza pustiti prazno mjesto koje će kod ostalih putnika što nastavljaju svoj put, probuditi čežnju, lijepe i ugodne uspomene. Jer na posljetku priče svi smo mi ovdje u prolazu, svako treba da nastoji iza sebe da ostvari dobra djela po kojima će ga pamtiti….."

Tekst u cijelosti preuzet sa kakanj-x.com