Udario laik na stručnjaka: Dobili smo što smo zaslužili
Nakon par neprospavanih noći poslije mučnog lisabonskog poraza, naš ugledni kolumnista i poznati nogometni laik utjehu je pronašao u komentarima Ivice Osima. Ponesen depresijom koja neizbježno dolazi nakon pretjerane euforije, usudio se da analizira stavove najpoznatijeg bosanskohercegovačkog nogometnog stručnjaka. Pogledajmo semafor.
Piše: Ozren Kebo
Da još 20 godina igramo ove baraže u fudbalu, uvijek bismo se ponašali isto. Što u prevodu na popularni bosanski jezik znači – uvijek bismo i ustrajno pravili iste greške. Šablon je dobro znan i svaki put se ponavlja neumoljivom tačnošću. Dobijemo novog selektora, on uspostavi tim i atmosferu, postigne dobre i važne rezultate, zatim slijedi ključna utakmica, javnost pobudali, a mediji atmosferu dignu, što se ono kaže, do usijanja…
A onda – prc.
Kad dođe otrežnjenje, niko ne može da shvati šta se desilo. Čuj 6:2? Pa zar nismo rekli da ćemo ih samljeti?
U ovom predvidljivom katastrofalnom porazu postoji nekoliko ključnih elemenata koje je do sada najbolje rezimirao Ivica Osim. Neki sarajevski krugovi nekritički slave Osimov tersluk, jednu neutemeljenu, nekulturnu i u suštini ružnu osobinu, koja se nipošto ne bi smjela slaviti. Ali izvan tog nesnosnog ponašanja krije se nevjerovatan stručnjak, ogromnog znanja i iskustva. Pokušat ćemo na osnovu njegovih sažetih i nepogrešivih komentara analizirati ključne aspekte slučaja zvanog baraž.
Osim je povodom utakmice, između ostalog rekao i ovo:
1. Desilo se da su nas porazili na elementarnim i najjednostavnijim stvarima – borbenošću, trkom, željom. Jednostavno se činilo da nismo još sazreli.
Slavni Švabo najbolje zna gdje smo kiksali. I kad vode s tri gola razlike, portugalski reprezentativci ne prestaju nasrtati na naše zvijezde, bore se kao da im od utakmice zavisi život. Nije nikakav problem što su bolji, problem je što su borbeniji. Više je Ronaldo pretrčao za deset minuta, nego Misimović i Pjanić zajedno tokom cijele utakmice. A Nani i Pepe pretrčali su dvaput više od Ronalda. Jedan razočarani Sarajlija nakon utakmice u Zenici kaže: „Svugdje u svijetu jednog opakog centarfora čuvaju dva ili čak tri odbrambena igrača, samo se kod nas desilo da jedan Pepe čuva dvojica, čak i trojicu naših. A da ne govorim da je jedan od te dvojice ili trojice Džeko.“
Opterećeni ogromnim očekivanjima i nepodnošljivom euforijom, naši su se reprezentativci jedva vukli po terenu. A oni Portugalci – e svaka im čast – jurišali su na nas kao pravi pravcati Zmajevi.
2. Ne kažem da su novinari krivi, ali zapitajte se kako ste svi pisali i govorili prije utakmice. Malo ste pretjerali u procjenama i komplimentima na račun nekih igrača, a oni to, očito, nisu mogli podnijeti. Ipak, mi nemamo toliko svjetskih fudbalera da bismo ih toliko hvalili. Trebate ih sve lijepo izanalizirati pa ćete i sami vidjeti što nismo mogli pobijediti. Treba znati koliko oni zaista mogu.
Euforija! Možda i ključna riječ u ovom porazu, isto kao i u svim prethodnim.
Udio medija u debaklu nije zanemarljiv. Javnost je dobila tačno ono što zaslužuje. Nakon neutemeljene euforije uslijedio je utemeljeni mamurluk. Ovdje uoči svake utakmice buja neselektivno mahnitanje, i to u svim bitnim segmentima našeg života: u medijima, po kafanama i kladionicama, na ulicama i u firmama. Svi smo nabrijani, atmosfera užarena, a pobjeda, i to ne obična, nego ona spektakularna, ćiroblaževićevska, tu je negdje, u zraku, samo je treba ubrati. Igrači su usrani od straha i nerealnih očekivanja. Stepen njihove ukočenosti dijametralan je pobjedničkoj euforiji kojom ih javnost zasipa.
Dok traje razdoblje euforije, taj zamorni i blaženi period kolektivnog transa, selektora i igrače razvlače na sve strane. Tih dana oni u prosjeku dadnu stotinjak intervjua, pojave se na desetinama besmislenih i budalastih priredbi, što im sve razvlači pamet, čini ih rasijanim i nesposobnim da se punim kapacitetom usredsrede na igru. Ostat će upamćeno da je nenadmašni Ćiro Blažević 32 sata prije prošlog baraža s Portugalom, sa svoja i naša dva najvažnija igrača igrao monopola u nekakvoj sarajevskoj humanitarnoj priredbi, koje se danas više niko ne sjeća. Ali se svi sjećaju da su selektor i njegov tim tih dana više podsjećali na vašarsku mečku, nego na ozbiljnu reprezentaciju. Slava i publicitet su Blaževiću toliko dragi da je nadomak cilja uništio projekat za čije je stvaranje on bio najzaslužniji. Da je tada uspio odoljeti iskušenju, zaštititi tim i suprotstaviti se pritiscima, bilo bi i slave i uspjeha i slikanja i monopola do mile volje. Ovdašnji bi mediji svojom neumjerenom podrškom i od Silvija Berlusconija, poznatog po skandaloznoj neiskompleksiranosti i čeličnom samopouzdanju, napravili nesigurnog šmokljana.
3. Ma, ja sam prvi i počeo pričati o tome. (O eventualnoj smjeni Safeta Sušića) Mislim da ne bi bilo dobro ponovo nešto mijenjati. Ne valja to prečesto raditi. Neka i igrači i on znaju da im opet valja raditi zajedno i neka se pripremaju za to.
Safet Sušić, taj fudbalski genije i čvrst, oprezan, suzdržan selektor, ozbiljniji je od Blaževića, ali ni on ne može ništa razgoropađenoj domaćoj javnosti. Tu otpor ne pomaže. Sušić je doživio možda najteži poraz u karijeri, ali i to je sastavni do života i nogometa. Ni kroz jedno ni kroz drugo ne možeš se provući a da povremeno ne doživiš i kakvu težu sramotu.
Činjenica je da BiH ipak ima respektabilan tim. Niz dobrih selektora mukotrpno je gradio reprezentaciju i njenu tamosferu. Blaž Slišković od igrača je tražio da drže ruku na srcu dok svira himna. Jedan u suštini patetičan, ali za izgradnju atmosfere zajedništva i požrtvovanosti – nezamjenjiv čin. Ćiro ih je natjerao da drugu ruku skinu s one stvari kad stoje u živom zidu, što znači – natjerao ih je da ginu za svoju državu, što nijedan političar nikada uradio ne bi. A Pape ih uči da osim ruku koriste još i noge, a pogotovo glavu, što nas je u potpunosti uozbiljilo i – nećete vjerovati – pretvorilo u cjelovit, suveren, jedinstven i nedjeljiv tim.
A onda je došao Lisabon i razbio sve te dugogodišnje napore. Ostati miran u porazu – Sušić zna kako to postići. Pitanje je zna li i ovdašnja javnost. Nakon neutemeljne euforije nastupio je itekako utemeljen mamurluk. Sad ponovo nismo realni, sad nam je Pape (Pape!) dundžer, nesposobnjaković.
4. Mi ovih 6:2 moramo iskoristiti na pozitivan način. Ovo je još jedna opomena, bolna, ali poučna. Slijede nove kvalifikacije u kojima svi očekuju da budemo prvi i da Lihtenštajnu zabijemo deset golova, ali vidjet ćete da toga neće biti.
Ima nešto ljekovito u ovom teškom, ponižavajućem porazu. I najbolje ekipe ponekad dožive poniženja. Nema tome ni dva mjeseca da je Manchester United također fasovao šesticu. Ako je ovih 6:2 realan odnos snaga, onda nam nije ni mjesto na Evropskom prvenstvu. A ako nije, onda je to najrječitiji dokaz pogubnih posljedica koje je euforija ostavila na selektora i igrače. Sušić i njegov tim zaslužuju podršku, pa možda i čestitke za sve što su uradili. A sa sopstvenim greškama vjerovatn
o će znati da se nose.
(zurnal.info)
