POVRATAK OTPISANOG
Nakon više od tri godine izbivanja, SAŠA PAPAC (31), nekadašnji reprezentativac BiH, obrambeni igrač škotskog prvaka GLASGOW RANGERSA, vraća se u nogometnu reprezentaciju BiH; naš novinar razgovarao je sa ovim Mostarcem pred početak priprema za novu sezonu u njegovom klubu o razlozima zbog kojih je tri godine izbivao iz reprezentacije, razgovoru sa selektorom SAFETOM SUŠIĆEM, novom ugovoru sa velikim škotskim klubom.
Možda i najbolja vijest ovoga ljeta, kada je u pitanju no gometna reprezentacija BiH, jeste definitivni povratak Saše Papca, obrambenog igrača škotskog prvaka Glasgow Rangersa, u nacionalni tim. Stasiti Hercegovac odlučio se vratiti u reprezentaciju nakon promjena u Predsjedništvu i Izvršnom odboru NS BiH što je, uostalom, stvar na kojoj je istrajavao godinama. “Vratit ću se kad odu Iljo i Suljo“, kazao bi svaki put kada bi ga upitali za povratak u reprezentaciju. Konačno, skoro četiri godine nakon što je definitivno odlučio okrenuti leđa onima koji su nogomet u BiH doveli do samog dna, Papac nam je potvrdio kako će se odazvati pozivu selektora Safeta Sušića za prijateljsku utakmicu protiv Grčke koja se desetog augusta igra u Sarajevu. Saši je, kaže nam, to najljepša stvar koja mu se dogodila u karijeri ovoga ljeta. Povratak u reprezentaciju i produljenje ugovora sa Rangersima dokaz su svima onima koji prate karijeru skromnog I tihog Mostarca njegove visoke nogometne klase, ali i pokazatelj kako se velike stvari moraju desiti onima koji svojim radom i poštenjem, odanošću porodici i vjeri kroče kroz život.
RIJEČ JE SVETINJA
Pisati o karijeri i životu Saše Papca za potpisnika ovih redova je poprilično teška dužnost, teško je ne biti subjektivan obzirom da je riječ o jednoj rijetkoj pojavi, istinski po{tenom, do kraja iskrenom I nadasve odlično odgojenom čovjeku kojem su data riječ i profesionalizam oduvijek bili vodilja u životu. “Bilo kome ko je došao iz BiH u inozemstvo bilo je teško. Bio je rat, teško je bilo raditi i praviti karijeru u takvim uslovima. Zbog toga sam zahvalan Bogu što mi je omogućio da napravim ovo u životu i zahvalan sam mu na svemu što sam postao”, govorio je uvijek kada bi razgovarali o njegovoj karijeri, utakmicama u kojima je uspješno “čuvao“ Ronaldinha protiv Barcelone, nakon utakmica u kojima je osvajao naslove sa Rangersima. Njegova odluka da ne igra za reprezentaciju dok se ne pomete Savez, ma koliko teška, bila je zapravo logična i da su se svi čija je riječ imala težinu proteklih godina ponašali poput Saše Papca, vjerovatno nikada ne bi ni došlo do suspenzije Saveza. Iako smo znali da za BiH, sa čijom je zastavom nedavno proslavio naslov prvaka Škotske, neće zaigrati sve dok se u Savezu nešto radikalno ne promijeni, svaki put kada bi razgovarali, telefonom ili “uživo“, a dešavalo se to dva ili tri puta mjesečno, uvijek smo ga nagovarali da se vrati. I uvijek je odgovor bio isti. “Kada odu Iljo i Suljo.“ Kada ode Sulejman Suljo Čolaković, koji ga je nazvao na telefon i kočijaški mu psovao nakon odluke da ode iz reprezentacije poslije Kodrine smjene. Kada odu ljudi koji su u Mostaru slali lokalne razbijače da mu napadnu brata zbog njegove odluke da ne igra dok su oni u Savezu. Srećom, otišli su, nadamo se, za sva vremena. “Eto, više me ne moraš nagovarati, čuo sam se sa selektorom Sušićem i vratit ću se“, kazao nam je u Mostaru, neposredno prije nego što će se vratiti u Glasgow na početak priprema sa svojim klubom. “Selektor me je zvao pred utakmicu u Rumuniji, ali tada se nismo mogli dogovoriti. Kazao sam mu da moram doći nekoliko dana ranije, da upoznam suigrače, jer osim njih tri-četiri, ne znam nikoga. Moram malo ‘pohvatati’ način rada, vidjeti kako funkcioniraju linije. I mislim da će, ako se selektor opet odluči nazvati me, tako i biti pred utakmicu s Grcima.“ I onda je kazao rečenicu koja pokazuje o kakvom se, zapravo, čovjeku radi. Kako se vrijedilo boriti za njegov povratak. “Pričali smo i selektor Sušić mi je kazao kako mu trebam, kako nisam igrač za klupe. A ja sam mu kazao da meni nije problem sjesti na klupu. Niti će ikada biti. Moje je da se odazovem da pomognem reprezentaciji svoje zemlje za koju trebaju igrati najbolji i najspremniji. A to hoću li ja biti na klupi ili u prvih 11, stvar je procjene i vizije selektora. Želim biti dio tima, pomoći svojim znanjem i voljom, hoću li igrati ili biti rezerva, nije stvar o kojoj ja odlučujem.“
JEDAN OD TRINAEST
Sve je zapravo počelo prije skoro pet godina kada su se, navodno u njemačkom stanu Zlatana Bajramovića, definitivno najnesretnijeg, kada su ozljede u pitanju, reprezentativca BiH, okupilo njegovih 13 suigrača iz reprezentacije kako bi potpisali pismo o bojkotu reprezentacije dok se ne smijeni tadašnje rukovodstvo NS BiH. Pismo su uvečer poslali na adresu sportske redakcije Avaza. Pismo je uzrokovalo buru u Savezu, isprva su se svi čvrsto držali svojih početnih pozicija, da bi s vremenom odnosi počeli otopljavati i neki su se igrači vratili u tim. Papac se sve to vrijeme držao date riječi, tačnije, sve do u zimu 2007.godine, kada su se on, Emir Spahić, Zlatan Bajramović, Mirsad Bešlija, Ninoslav Milenković, Kenan Hasagić, Almir Tolja i Ivica Grlić na sastanku sa tadašnjim članovima predsjedništva NS BiH, Sulejmanom Čolakovi}em i Iljom Dominkovićem, te neizbježnim Munibom Ušanovićem, u sarajevskom Collegium Artisticumu dogo vorili o povratku u nacionalni tim. Razgovaralo se isključivo o jednoj stvari smjeni tadašnjeg direktora reprezentacija Ahmeda Pašalića i inauguriranju novog direktora i novog selektora reprezentacije BiH. Tada se razgovaralo i o tome da reprezentacija vi{e nikada ne smije postati butik za prodaju igrača, ali i da se čelnici NS BiH više ne smiju miješati u rad selektora nacionalnog tima. Čolaković i Dominković su prihvatili sve što je na sastanku postavljeno pred njih. Pašalić je smijenjen, nekoliko mjeseci kasnije za selektora je imenovan Meho Kodro i Papac se vratio u nacionalni tim. Međutim, Kodro je na klupi reprezentacije trajao svega pet mjeseci, smijenjen je nakon što nije pristao igrat prijateljsku utakmicu u Teheranu protiv Irana koja je organizirana isključivo kako bi se zaradilo nešto novca za Savez koji je već tada grcao u dugovima. Papac je shvatio kako se, za razliku od njega, Čolaković i Dominković nisu držali riječi koju su jedni drugima dali u Collegium Artisticumu i definitivno se odlučio oprostiti od dresa reprezentacije BiH. Jer za njega je, što je veoma rijetko u današnjem nogometu, riječ uvijek bila svetinja i nije mogao još jednom pogaziti svoja životna načela. Ključnu ulogu u povratku ostalih nogometnih reprezentativaca u nacionalni tim pod ruku Kodrinog nasljednika Ćire Blaževića imali su Emir Spahić i Elvir Bolić. Kako je uspio u nakani da se igrači okupe oko pisma bojkota, tako je Spahić bio uspješan u lobiranju i uspio je nagovoriti nekolicinu reprezentativaca da se ponovo odazovu pozivu u nacionalni dres. U svom je lobiranju uspio, no nije mogao nagovoriti dvojicu – Papca i Kenana Hasagića. Obojica su odbijala igrati za reprezentaciju nakon smjene Mehe Kodre, najavljujući i definitivan kraj reprezentativne karijere. No, Hasagića je na povratak u reprezentaciju nagovorio Elvir Bolić, vjerovatno najvažnija osoba za njegovu karijeru u Turskoj. Naime, Hasag
ić je ugovor sa istanbulskim Buyuksehirom potpisao nakon što je za njega garantirao Bolić, čija se riječ itekako uvažava u turskom nogometu. No, na Papca niko nije mogao uticati i on je ostao odlučan pri svom stavu, dosljedan da više neće igrati za BiH sve dok se ne desi čistka rukovodstva Saveza. “Vidi ja sam to govorio svaki put kada bi me neko htio o tome pitati“, pričao nam je Papac. “Nisam nikada bio tvrdoglav niti tvrdolinijaš, prihvatit ću svaki razgovor, ali neću odstupiti od svojih načela. Uvijek sam želio da naša zemlja dobije nogomet kakav zaslužuje, da nam napreduju i klubovi i reprezentacija. Želio sam da nam reprezentaciju i savez vode kvalificirani ljudi, profesionalci. Da nam igraju najbolji, da se niko ne miješa u rad selektora. Nama je u kvalifikacijama znalo defilirati desetine igrača koje poslije više niko nikada nije vidio. Nadam se da su ta vremena prošla i da se to više neće dešavati.“
Sašu je na povratak pokušao nagovoriti i Miroslav Blažević i to na samo Ćiri svojstven način. Znajući da smo u kontaktu sa Sašom, neposredno pred kvalifikacijsku utakmicu protiv Turske u Zenici kazao je kako su ga “upravo zvali iz minhenskog Bayerna, kako njihovi emisari dolaze na utakmicu gledati Papca kojeg žele u svojim redovima te da ga hitno nazovemo da dođe u kamp reprezentacije.“ No varka starog maga nije uspjela, niko nije taj vapaj shvatio ozbiljno niti se Papac dao prevariti.
DINAMO MU NIJE SUĐEN
Dvije godine kasnije, Papca ne treba varkom mamiti u nacionalni tim. Ono što nije uspjelo nikome drugom, pošlo je za rukom emisarima FIFA-e i UEFA-e koji su suspendovali Predsjedništvo i IO NS BiH i Saši širom otvorili vrata reprezentacije. Ovoga je ljeta riješio i važno pitanje produljenja ugovora sa svojim timom. “Jedanaest sam godina vani i čak sam počeo razmišljati o povratku kući“, kaže nam. “Nije bilo upitno hoću li ostati u Glasgowu, čekalo se samo da se riješi situacija sa novim vlasnicima kluba. Imamo sam i nekih ponuda, neke su bile čak i veoma atraktivne, ali su sve to klubovi koji su mnogo manji od Rangersa. Znaš, ima igrača koji su sa mnom igrali u Rangersima i onda otišli u Aston Villu ili Sunderland. Sada se svi žele vratiti jer tek su odlaskom shvatili kako je zapravo Rangers veliki klub, jedan od najvećih u Evropi, iako možda zadnjih godina nema rezultate koji to dokazuju. “ Zanimljivo je da mu zagrebački Dinamo nije bio suđen, iako je ovoga ljeta bio glavna meta Zdravka Mamića, šefa hrvatskog prvaka. Nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, Saša je kao dječak otišao put Zagreba, gdje je primljen u Dinamovu nogometnu školu. Iako mu je zagrebački klub obezbijedio smještaj I uslove za treniranje, nakon godinu i pol dana, odlučio se vratiti u Mostar. Roditelji u Mostaru su živjeli teško, u Dinamu su ga sputavali, nisu mu davali pravu priliku smatrajući ga pridošlicom iz provincije I odlučio se vratiti u Mostar i zaposliti se kako bi pomogao porodici. No, otišao je u Široki Brijeg u kojem je počela jedna blistava karijera. “Zvali su me i ovoga ljeta iz Dinama, bili su zaista ozbiljni, ali sam im se zahvalio na ponudi“, kaže nam. “Nije to za mene, vani sam dugo i navikao sam na drugačiji mentalitet, na profesionlnije ponašanje. Ono što se dešava u klubovima u bivšoj Jugoslaviji nije ono na što bih pristao, iako su ljudi iz Dinama bili zaista korektni kao i njihova ponuda. “ Od ove je nedjelje ponovo u Glasgowu, pripreme kluba za novu sezonu počele su u ponedjeljak i Saša će sa Rangersima ove sezone igrati kvalifikacije za Ligu prvaka. Dane izmđu utakmica i treninga krati sa suprugom Ivanom i klincima Denijem i Sarom, zbog kojih je najviše i ostao u Škotskoj. “Djeca idu u školu, govore jezik i nekako je bilo glupo da se mrdamo odatle zbog neke druge ponude. Više bih izgubio nego što bih dobio i zato sam i ostao“, kaže, i dodaje: “Vidimo se u augustu na Koševu.“ Vidimo se, bilo je i vrijeme.
(BHF PRESS/SLOBODNA BOSNA, broj 764)
