Na titulu prvaka Evrope sam najponosniji


Ove se godine na bh. sportskom nebu pojavila jedna nova zvijezda, koja sve blještavije sija i na internacionalnoj sceni. Rijeè je o mladom Sarajliji, 18-godišnjem Damiru D¾umhuru, koji veæ 6-7 godina kontinuirano briljira u svojoj konkurenciji, a ove je naprosto eksplodirao. Juniorski prvak Evrope, medalja sa Olimpijade mladih, pobjede na najjaèim turnirima – samo su najva¾nije epizode te pitke pobjednièke prièe.
 
Image

Razgovarao: Mirsad Hajdaroviæ

 

Jednu sunèanu oktobarsku subotu smo iskoristili da se sa Damirom prisjetimo najva¾nijih trenutaka ove posljednje juniorske sezone.

Sezona je na izmaku i logièno je da nas prvo zanima da nam ka¾eš po èemu æeš je najdu¾e pamtiti?

– Titula šampiona Evrope! U cijeloj 2010. sam odigrao dosta dobrih turnira, neke od njih i osvojio, ali smatram da je slavlje u Švicarskoj bilo moj najveæi uspjeh. Ujedno je to moj najbolji juniorski rezultat, a pošto sam upravo praktièno okonèao taj dio svoje karijere, onda je to i moj najveæi dosadašnji teniski uspjeh.

Slo¾it æemo se da je to najveæi domet, ali nisu ni drugi za baciti! Prisjetimo se proljeæa…

– U zimu bismo se trebali prvo vratiti, u ona dva mjeseca priprema u Skenderiji uoèi Davis Cupa, odnosno meèa sa Makedoncima. Mislim da i tu treba tra¾iti korijene kasnijih rezultata. Dakle, strašno puno su mi pomogle te pripreme, zajednièki rad sa Ismarom Gorèiæem, Aldinom Šetkiæem, Mirzom Bašiæem, Zlatanom Kadriæem, Jasminom Ademoviæem, Franjom Raspudiæem, Tomom Brkiæem… To je nešto što se prije nije moglo naæi nigdje u Bosni i Hercegovini, tj. moralo se iæi u inostrane kampove i strašno puno je koštalo. Hvala svima pomenutim i drugima kojih se ovom prilikom nisam sjetio, a koji su pomogli da br¾e uèim i napredujem u tenisu.

Sanjao sam top 10 ITF liste


Ipak, svi vaši planovi, mislim na tebe i tvoga oca Nerfida D¾umhura kao trenera, bili su usmjereni na najva¾nije juniorske dogaðaje?

– Naravno! Primarni cilj je bio ulazak u top 10 na ITF rang-listi. Smatrali smo da je to moguæe dostiæi, ali smo znali da za taj doseg trebam igrati najjaèe turnire, grand slamove prije svega. Moram podsjetiti da sam godinu poèeo kao 35. junior svijeta i da su zato ti planovi tada djelovali i dosta ambiciozno.

Potvrda da su ti planovi realni stigla je vrlo brzo – malo prije Roland Garrosa, u samom Parizu i odmah nakon njega?

– Trijumf u Firenci, Italija, i to bez izgubljenog seta, koji se desio poèetkom aprila, donio je ono najva¾nije – samopouzdanje. Bio mi je to prvi juniorski turnir u godini i odmah pobjednièko slavlje. U finalu sam savladao domaæeg predstavnika Alessandra Colellu. U maju sam ponovo u Italiji, gdje igram dva turnira i u oba ispadam u polufinalu – prvo od Rusa Victora Balude, a onda i od Èeha Jirija Veselyja. Ipak, ti rezultati mi poma¾u da budem sve bli¾e postavljenom cilju – top 10 na ITF ljestvici.

Prvi grand slam se ne zaboravlja, iako rezultatski i nije bilo nešto veliko?

– Taèno tako. Mogao bih puno prièati o utiscima iz Pariza, posebno o epizodi sa pobjednicom Francescom Schiavone, iz Italije, kojoj sam sparingovao uoèi polufinala i finala, ali to su mediji uglavnom veæ propratili. Mogao sam i morao bolje proæi, ali eto bilo je kako je bilo. Australac James Duckworth je tada bio meni nepoznat i stvarno dobar.

Offenbach se ne zaboravlja


Njemaèka je donijela tu rezultatsku satisfakciju…

– U Offenbach sam stigao odlièno raspolo¾en. Bio sam odmoran, jer sam prije toga igrao jedan meè u Belgiji i dva u Parizu, znaèi svega tri meèa u dvije sedmice, i ¾eljan igre i pobjeda. Bio je to i posljednji turnir na zemlji. U polufinalu sam pre¾ivio Paviæeve meè lopte i to me još ojaèalo. Svi ti elementi su se slo¾ili i osvojio sam taj turnir.

Oèito ti je vrlo ¾ivo sjeæanje na taj turnir?

– Osvojiti turnir 1. kategorije nije mala stvar bez obzira na sve druge okolnosti. Meni je taj trijumf u tom momentu trebao i desio se, a to mi je dalo snagu za nastupe na narednim turnirima. I da ne zaboravim, tu sam ostvario glavni cilj godine – ulazak u top 10 juniora na svijetu. Mo¾da zato i pamtim taj Offenbach.

Onda se trebalo èim prije okrenuti novim izazovima – Wimbledonu, prije svega?

– Bio je to prvi susret s atmosferom „jagoda sa šlagom“, tim mo¾da najèuvenijim turnirom u svijetu, zatim prvi nastupi na travi. Opet puno tih „prvi put“ što posebno psihièki umara…

Ipak, odlièno si se snašao! U èemu je tajna?

– Prvo, bio sam maksimalno raspolo¾en za igru, pun samopouzdanja nakon Offenbacha i bez ikakva pritiska da nešto moram jer mi je to bio prvi izlazak na travu. Znaèi, dosta je bilo elemenata koji su išli meni u korist. Èak danas smatram da sam tada mogao i bolje proæi da sam išta znao o naèinu igre Australca Benjamina Mitchella, koji me zaustavio u èetvrtfinalu. Što se podloge tièe, mogu reæi samo to da se veoma brzo prilagoðavam.

Nezaboravna prièa iz Švicarske


Znaèi, iz Londona si otišao zadovoljan i gladan pobjeda?

– Moglo bi se i tako reæi. Bio je to poèetak jula i ja sam rezultatski veæ bio ispunio planove, a tek su slijedili novi i to, odjednom se ispostavilo, najva¾niji izazovi u sezoni. Mislim na Prvenstvo Evrope i Olimpijadu mladih u Singapuru.

Da, ali se sada stvari mijenjaju. Sada više nisi sam, u tišini… Kompletna javnost u BiH sada gleda u tebe i tra¾i još pobjeda?

– Taèno tako! Tada sam prvi put osjetio taj pritisak, a on æe se drastièno poveæati uoèi Singapura. Prvenstvo Evrope, koje je odr¾ano u Švicarskoj, bilo je pravi izazov i zato sam veoma ponosan na tu titulu. Stvari su se odvijale tako da su iz mene izvukle ono najbolje, što me je, na kraju, dovelo do tog najveæeg uspjeha u karijeri.

Zašto je ta titula ispred, recimo, medalje u Singapuru?

– Postoji tu cijela prièa. Kad se pogledaju rezultati, šest pobjeda uz jedan izgubljeni set, onda to izgleda dosta ubjedljivo i èak lagano. Meðutim, nakon prvog meèa (protiv Estonca Daniila Proskure, 6:4, 6:0) morao sam promijeniti špan na svim reketima. Igralo se na 1.300 metara nadmorske visine, na zemlji i vani, a lopte su naprosto ludjele, bilo ih je nemoguæe kontrolisati. I taman kada sam, nakon pobjede u 3. kolu protiv vrlo dobrog Francuza Romaina Arneodoa, 6:4, 6:3, pomislio da sam spreman za završnicu šampionata, slijedi novi izazov. Kvari se vrijeme i èetvrtfinalni duel protiv Slovaka Jozefa Kovalika igram u dvorani, na brzoj podlozi, i ne ide bez problema. Protivnik se bolje snalazi u prvom setu, naruku mu idu i neke sudijske odluke. Recimo, pri rezultatu 15:15, kod njegova vodstva od 4:3 i kada on servira, slijedi jedan sporan poen koji je trebao pripasti meni, ali ga je sudija dodijeli
o Slovaku, kao i još jedan kojim je kaznio moje proteste. Dakle, umjesto 15:30, tj. moga vodstva, imamo 40:15…

Turniri na kojima se niko ne zeza


Slovak je osvojio taj set (3:6), ali se u naredna dva, blago reèeno, nije proslavio?

– Desi se! Dakle, Slovak je ostao na nuli do kraja meèa, a ja sam shvatio da mi promjene, dvorana i podloga, idu naruku. Još kada sam vidio da Španac Artunedo prolazi, a dvorana ostaje aktuelna do kraja… Ipak, pravi znaèaj ovog trijumfa, odnosno titule prvaka Evrope shvatio sam tek naknadno. Jer, stalno se igraju neki turniri, pa što ne napraviš danas novu priliku imaš veæ naredne sedmice. Prvenstvo je jednom godišnje i tu se niko ne zeza.

Slièno je i sa Olimpijadom, jer se olimpijski turniri još rjeðe igraju?

– Olimpijada mladih mi je i pomogla da posebnost takvih dogaðaja što bolje shvatim. Zato je upravo medalja u Singapuru drugi po va¾nosti rezultat u mojoj dosadašnjoj karijeri… A danas vjerujem da sam i tu mogao još bolje proæi. Prvo, ¾rijeb mi nije bio nimalo naklonjen – niti jednog laganog protivnika: od Japanca Uchiyame, preko Rusa Biryukova i Maðara Zsige, do Indijca Bhambrija, pogotovu ako se u obzir uzmu klimatski uvjeti, koji su bili na strani Azijaca.

A onda ništa lakši protivnik u meèu za 3. mjesto, tj. za medalju?

– Da, da. Sada kad se prisjeæam tih dana prvo mi na pamet pada pritisak oko osvajanja medalje. Smatram da sam taj olimpijski turnir fenomenalno odigrao i da bih bolje prošao da sam malo više vjerovao u svoje moguænosti. Zato je bilo ogromno olakšanje kada sam savladao Rusa Victora Baludu, osvojio bronzu i vratio neke dugove. Stvarno je to bio lijep osjeæaj!

Ostao sam du¾an Amerikancima


Ali ni tu nije bio kraj ovogodišnjim uspjesima?

– Dakako da nije! Pobjeda u Kanadi mi je jedna od najdra¾ih, u rangu je sa Offenbachom. Krenuo sam malo sporije, u prvom meèu izgubio jedini set na turniru, u drugom i treæem meèu igrao tiebreak, ali gubio sve manje poena, da bih u finalu vratio još jedan dug – savladan je Èeh Jiri Vesely. Sa Matom Paviæem sam uzeo i dubl titulu! Sve u svemu, Kanada æe se pamtiti!

Po èemu æeš pamtiti Otvoreno prvenstvo Amerike?

– To mi je bio treæi turnir u Americi (dva sam lani igrao u decembru, na Floridi) i utisak je da mi je na svakom od njih nešto smetalo da bolje odigram. Negdje je to bila brza podloga koja i nije, u kombinaciji sa izborom lopte, tako brza, a negdje… Recimo, u New Yorku se nikako nisam mogao naviæi na vjetar na stadionu Louis Armstrong. Prije je to, ustvari, bio kovitlac. Zato sam pravio neuobièajeno veliki broj neforsiranih grešaka. Sa druge strane, sve to je bila ogromna prednost domaæeg predstavnika Jacka Socka. U najkraæem, ¾alim što nisam bio u prilici da bolje odigram i tako se na pravi naèin predstavim amerièkoj publici.

Ima li još nešto što si propustio kao junior?

– Australian Open, naravno. Posjetu Melbourneu æu morati odgoditi na neko vrijeme, ali nadam se ne zadugo. Ove godine mi se nije uklopilo, a lani nisam imao ranking. U meðuvremenu sam shvatio da mi je upravo to ove godine falilo – u Parizu i Londonu me ne bi toliko iznenadili upravo Australci da sam imao prilike da ih upoznam u januaru (Mitchell i Duckworth tada igrali èetvrtfinale!). Èak bih tamo vidio i Amerikanca Socka (igrao pretkvalifikacije za seniorski turnir!). Znaèi, morao sam biti tamo!

Veliki su u ogromnoj prednosti

Tako sti¾emo i do nekih zakljuèaka o juniorskom tenisu. Nijedan veliki uspjeh nije sluèajan i ne pravi ga samo jedan èovjek. Taènije, nu¾no je da se poklopi puno stvari da bi se dostigla najveæa stepenica na pobjednièkom postolju?

– Kao što rekoh, svi koji su me pobijedili na grand slamovima imali su znatno veæe iskustvo igranja na takvim turnirima. Dalje, oni se nisu morali brinuti oko rankinga da bi ušli na te turnire, jer su ih uvijek èekale pozivnice. I treæa bitna stvar jeste sadr¾ana u èinjenici da su svi oni iskustva o tome kako se to radi (pobjeðuje na grand slamovima) dobijali iz prve ruke. Na kraju, ali ne manje va¾no, svakom od njih je jedan grand slam ujedno domaæi teren. Ogromna je to prednost!

Ove si godine kušao prve zalogaje seniorskog tenisa. Kakvi su utisci?

– Jasno je da je sve ovo šta sam do sada igrao bilo samo uvod u pravi, profesionalni tenis. Prezadovoljan sam bio nastupima na dva futuresa u Skenderiji (prvo 2. kolo, pa èetvrtfinale iz kvalifikacija), ali ipak ¾elim izdvojiti dva reprezentativna meèa. Rijeè je nastupima za Davis Cup reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Naroèito mi je draga pobjeda protiv Vladimira Ivanova (2:6, 6:0, 6:2, 6:3) u Estoniji, jer je bila odluèujuæa za naš ukupni trijumf (3:2). Strašno sam ponosan i na nastup u Portugalu, kada sam dobio Joaoa Sousu (4:6, 6:4, 6:1), èak 259. na ATP ljestvici. Taj meè mo¾da nije bio toliko va¾an za reprezentaciju, ali jeste za mene jer mi je dosta pomogao da shvatim da i sa tako dobrim igraèima bez problema mogu da igram i, štaviše, da ih dobijam.

Ka¾u da ¾ivot teniskih profesionalaca najviše nalikuje nomadskom?

– Osjetio sam to veæ i ranije, ali ove godine posebno. O konaènim utiscima još ne mogu govoriti, ali je sigurno da sam dobro iskusio šta znaèi biti daleko od kuæe. Recimo, u jednom komadu me kuæi nije bilo više od èetiri mjeseca, taènije od 6. maja do 13. septembra. Pre¾ivio sam i vjerujem da je vrijedilo.

Najveæi uspjesi 2004-2010.

2004 – nastupao u kategoriji U-12 i na devet turnira ostao nepora¾en. Znaèi, osvojio je devet trofeja i imao skor 45-0 u singl pobjedama, a 90:4 u setovima. Jedan od tada osvojenih turnira (Porto San Giorgio, Italija) va¾i kao nezvanièno prvenstvo Evrope za taj uzrast.
2006 – opet igrao devet turnira, a kuæi donosi pet pobjednièkih trofeja (ukupni skor 39:4), meðu kojima su i oni iz Italije, Njemaèke i Austrije. U top 10 je na listama Tenniseurope, kao i u timu Tenniseurope, u okviru koga nastupa na najva¾nijim turnirima u Evropi i radi sa najboljim struènjacima za mlaðe uzraste.
2007 – 5. na ljestvici Tenniseurope za mlaðe juniore (U-16).
2008 – 3. na ljestvici Tenniseurope. Osvojio prvi juniorski ITF turnir (Skoplje, Makedonija).
2009 – osvojio dva ITF turnira.
2010 – postao prvak Evrope, bronzani na OIM u Singapuru i osvojio tri jaka ITF turnira; ukupno 40 pobjeda i samo osam poraza; najbolji ranking 3. pozicija.

Svih tih godina D¾umhur igra i domaæa prvenstva i osvaja manje-više sve što se moglo osvojiti (dr¾avni prvak za sve uzraste!), te nastupa i za odgovarajuæe reprezentativne selekcije BiH i u pravilu sa njima posti¾e najbolje rezultate u istoriji bh. tenisa, tj. plasmane na finalne turnire (meðu osam najboljih u Evropi). Uvijek su te selekcije bile nepotpune, tj. bez drugog jakog èovjeka (najèešæe su i bile samo dvoèlane), pa je zato izostao i neki mnogo znaèajniji ekipni rezultat.

Sve mu to donosi sjajan ukupni skor na juniorskim turnirima (95:30 u singlu i 63:29 u dublu) i vjerovatno 4. mjesto na ranglisti Svjetske teniske federacije (ITF) na kraju ove godine.
Veæ drugu godinu je rangiran na ATP ljestvici, a najbolji plasman mu je 1073. mjesto.

Dragocjeno iskustvo iz tima ITF-a

Damir
je veæinu juniorskih turnira lani i ove godine odigrao kao èlan A-tima ITF-a, tj. Svjetske teniske asocijacije? Nerfida D¾umhura, oca i trenera, zamolili smo da prokomentariše to iskustvo svoga sina i igraèa.

– Sudjelovanje u timu ITF-a za Damira je imalo višestruk znaèaj. Upoznao je i trenirao sa igraèima sa razlièitim stilovima igre, sa ATP igraèima, igrao je turnire koje vjerovatno zbog finansija ne bi imao priliku igrati (Maroko 2009, Kanada, Otvoreno prvenstvo SAD…). Do¾ivljaj sa grand slamova, da sa ATP igraèima boraviš u istom prostoru (svlaèionica, restoran, tereni za treninge…), da si u moguænosti da stupiš neposredno u kontakt i razgovaraš sa njima – sve to poma¾e da shvataš da oni nisu ništa drugaèiji od drugih. Sve je to velika stvar, pogotovo kada èuješ rijeèi ohrabrenja. Dalje, igrati na terenima kao što su Phillip Chartier na Roland Garrosu ili Louis Armstrong na US Openu je nešto posebno, pogotovo u juniorskom tenisu. Poseban izazov je bilo to što je na turnejama bio bez svog trenera i va¾ne odluke je donosio sam, što je bitna karika u jaèanju mentalne komponente svakog igraèa.


(tennis.ba)