ON THE FACE OF THE PLACE: Maracana

Zašto dva posta danas? Ne znam kako objasniti ali mi se dan promjenio negdje oko podne. Ne bi bilo fer za ovaj post da sam ga stavio kao dio prošlog.

Nervoza, iritacija i grčevi popuštaju među rajom. U i oko Rote nas je nekoliko stotina u 1 popodne. BHF uzima stvari u svoje ruke. Kamen sa srca. Planira se korteo, priprema za put. Grlimo se i tapšemo jedan drugog kao igrači pred sami početak utakmice. To me diže.

Korteo kreće u 3. Laganim koracima, al odlučno. Postrojeni. Složni. Ljepota za vidjeti. I meni a i lokalcima. Ljudi izlaze na prozore, mašu Brazilskim zastavama, navijaju ”Bosna, Bosna”. Tih nekih 500 metara prelazimo sat čini mi se. Policija zaustavlja saobraćaj a nas nekoliko zbunjene prolaznike, znatiželjne novinare i TV timove, kao i Argentinske tinejdžere, da ne ulete u živi pijesak. Ponavljamo jedan drugom, samo polako, samo kulturno, samo ljudski.

Ljudi kao da ovo nikad nisu vidjeli. Izlaze iz zgrada, auta, mašu, aplaudiraju. Policija korektna prema nama. Selmica koordinira sa njima (ima Adidas dres, pravi je drug i priča makar 50 jezika po pričama iz Rote. Sutra ide kući. Sve najbolje!). Okreću i obrću saobraćaj, sve da bi mi prošli. Izlazi i neki funkcioner metroa, daje instrukcije za prevoz. Idemo u 4 ekipe/voza, ja idem sa prvom ekipom. Vožnja 45 minuta, vozovi prepuni. Opet Argentinci, opet pjesma. Ja ćutim, ne mogu pisnuti.

Maracana, stižemo. Ideja skupljanja kortea pada u vodu. Oko stadiona je preko 100 000 ljudi. Nema prostora za 10 ljudi, kamoli za korteo. Kako je put trajao dugo a krenusmo sat kasnije od dogovorenog raja pomalo i žuri. Da ne bi propustili početak utakmice.

Svak na svoju stranu. Doduše veća grupa ide na sektor C, a mi koji smo kupili karte preko FIFA-e smo prosuti ko začin po Argentinskoj armadi. Ulazimo, sigurnosna kontrola i pregled karata na zavidnom niovu. Bez zastoja i petljavina. Tražimo mjesta. Prva klasa karata, zadnji red kod kornera (onog gdje ga Vedo zavuče 😉 ). Pogledom tražim naše ali nema šanse vidjeti veću skupinu u moru plavo bijelih.

Kupujemo sok, skapali na metrou. Čaše sa oznakom utakmice, uspomena. Kupujemo po 4 soka da bi imali uspomenu. Prvo dva pa još dva jer nam čistačica baci prazne čaše. Đe bona uspomenu dirati. Bitno je to.

Autobusi sa igračima stižu, zagrijavanje. Šutim djelom što ne mogu pričati a djelom što ništa, ama baš ništa ne mogu smisliti da kažem. Samo blejim okolo, tražim naše dresove, zastave, BHF. Koliko bi nas moglo biti? Koliko je njih? Hoćemo li se čuti? Hoće li naši kući čuti ikoga od nas?

Himna FIFA-e, igrači izlaze iz tunela. Raspad sistema, slavina se otvara. Otplakah obje himne, gol i prvih 10 minuta utakmice. Brazilci nas grle, biće dobro. Nije ovo utakmica za koju se treba sekirati. Dobićete ostale. Šapatom objašnjavam da su ovo suze radosnice. Danas se BiH upisuje u istoriju fudbala. Prva utakmica na prvenstvu. Na Maracani. Golemo to, jebeš gol. Dođoh malo sebi. Naši navijači se bore standardnim repertoarom prvih minuta al to je teško za bilo koga ko nije naš za pratiti. A ima ih da bi nas pratili. Nekih 10 000 Brazilijanaca plus ostali koji se čine 50/50 između nas i Argentine.

Nakon gola naši ne padaju. Dižu se, oslobađaju, kao da im je taj gol skinuo breme sa ramena. A to publika cijeni. Neko započinje pjesmu koju nam je samba bend iz Rote pjevao ”ole, ole, ole, ole, Bosna, Bosna”. Čuje se! Deset hiljada glasova pjeva ”Bosna, Bosna”. A naši igraju. Nije to samo odraditi utakmicu. Čuvati se, kvariti igru, krasti vrijeme. Naši momci igraju lopte sa Argentinom! Uzvraćaju svaku šansu, drže loptu. Na nivou sa Argentinom! A Pjana najbolji na terenu!

Drugo poluvrijeme ne mogu sjesti. Tapkaju susjedi al nema šanse. Opet suze, opet radosnice. Da zabiju 5 igramo na ovom nivou. Nismo se došli samo zajebavat! Ovdje pripadamo, ovo smo mi. A izgubiti protiv svjetskog giganta, višestrukog prvaka u svom debiju. Ko to može kritikovati? I to izgubiti igrajući, boreći se za svaki metar terena.

Navjijaju naši, navijaju Brazilci, a ja plačem. Ni navijanjem im nemogu pomoći, glasa nigdje. Pada go, Vedo oko moje plavo. Gospođa iz organizacije turnira koja stoji iza mene me tapše, govori ”Bosna, Bosna”. Ne konta da ja ne tugujem. Ja se ponosim.

Završava utakmica 2:1. Nevjerovatan doživ
ljaj. U prolazu ka izlazu nas tapšu svi redom, pogotvo lokalci. Momak mi ljubi šal. Sretno dalje, prolazite grupu!

A ja više ne plačem. Nemam otkud.

Ulicom nas pozdravljaju, mašu, skandiraju kao da smo osvojili prvenstvo. U Roti nas dočekuju aplauzom. Bosna, Bosna! Grlimo se. Čak i Šemsu konobara koji me zavrče svakodnevno.

Ispunila se jedna od mojih najvećih želja za ovo prvenstvo. Već! Da pokažemo da smo ljudi. Da momci na terenu daju sve od sebe. Da postignemo gol! Da se ponosim našim igračima i navijačima. Bit će pobjeda…vjerujte mi!

Morao sam ovo napisati večeras dok je jos friško. Do sutra bi se spustio val, možda ne bih ni priznao sve. Zato evo sve na dlanu…a sutra, spavanje. Spavanje i plaža. Puniti baterije, ne kačiti se na Argentinska izazivanja, valjda je sljedećih manje 🙂

Dobro vam jutro.

P.S. A za onog dečka iz Barce, maksuzija. Susret našeg i Argentinskog navijača.

/CR & nogolopta.com/