ON THE FACE OF THE PLACE: Dan D

Danas je bio veliki dan za sve nas, ovdje, tamo, na terenu, na tribini, ispred TV aparata. Toliko veliki da će dobiti dva posta 🙂

Nekako mi glupo da sve strpam u jedno, primjetim kad šaram po 3 sata pišem. Bio bih užasan novinar. Ustvari strašno neefikasan novinar!

Noćas nikako zaspati, bruka misli oko ove avanture. I utakmice. Kako dani prolaze atmosfera stiže do usijanja. Toliko se palimo da se komotno priča o prolasku grupe, Francuze tučemo, pa ovog pa onog. A šta ako nam uvale pet komada u pola sata? Vrtim, al' nikud.

Ustajem. Predporođajno stanje, muška verzija. Onako kako sam ih ja doživljavao. Nervoza, neka vrsta mučnine, znoj, nisam ni za šta. Po vrh svega nemogu riječi progovoriti. Ostao sam skroz bez glasa. Sapćem nekako. Ojadiše nas Argentinci, a i mi sami sebe navijanjem. Primam par poziva, ne znam bil' plakao il smijao se kako to sve ljudima sa druge strane zvuči.

Idem do FIFA-shopa. Možda danas puste dresove, možda…možda bilo šta samo da se ispušem malo. A napolju zona sumraka. Kao da sam se probudio u Buenos Airesu. Žutog dresa ni na vidiku, sve je plavo bijelo. Argentinaca malo more, ma kao da ih je milion. Iz zemlje izlaze, iz mora izviru, silaze sa palmi. Ja taj tip navijača nisam ranije doživio, a putovao sam što za BiH što za United na makar 30 gostovanja. Spavaju na plaži ili u autobusima kojima su stigli. Pjevaju (zavidim im na pjesmama, nisu mi nekako borbene kao neke naše ali stvarno melodične). Mladi, velika većina između 20 i 30 godina. A 100 Argentinaca na svakog naseg navijača, garant.

Brazilci nas pordžavaju. Otvoreno. Ali je danas i njih malo. U njihovoj čarsiji. Sliježu ramenima, kao da i njih čudi.

U Roti teferična atmosfera jutros. Kako je lokal još zatvoren (otvara u 11:30) samo naši u bašti. 15ak stolova je zauzeto i svaki od njih svoju svira. Poredim sa Argentincima. Stariji smo, makar 10 godina u prosjeku i manje nas je 100 puta. Kako li ce ovo proći?

Uspostavljam neki vid komunikacije nanošenjem u facu ljudima u mojoj blizini, al ništa od mene i navijanja danas. Pijem neko maslinovo ulje ne bil otčepilo. Nisam jedini. Starosjedioci, tj. bilo ko sa više od 24 sata navijanja u Roti, skoro svi u istom stanju. Kako nas iscjediše…

Ali ima nade, novih je sve više i više. Štize neki momak, motor njemačkih tablica, vozio do Portugala pa brodom ovamo čujem. Svaka čast! Dolazi i najveća džezva na svijetu. Pristavlja se ona što će se piti u Brazilu. Tu su i pjevači, manekenke. Opet pjesma.

Osim one naše melodične  i dalje je najpopularnija ”Bosnom behar probeharao, mene život razočarao”. Kako ne mogu učestvovati u navijanju slušam i gledam. Ne kontam. Už duzno poštovanje autoru nikako povezati pjesmu sa navijanjem, potogovo pod ovim okolnostima. Život me razočarao a tu sam gdje jesam. World Cup. Brazil. Rio. BiH. Maracana. 10 metara od pjeska, 30 od mora. Nigdje veze.

BHF i veterani se pripremaju drugačije. Neka vrsta harmonije. Ne skaču često kao mi amateri al zato odrade posao kad ustanu. Fotke, promo, malo pirotehnike. I opet na punjenje baterija za večerasnju utakmicu.

Gazda i ekipa lokala se više i ne čude. Samo duplaju dnevnu dostavu piva iz dana u dan, trljaju dlanove i zakidaju gdje stižu.

Ma sve mi smeta danas. Naelektrisan sam. Raspoloženje, srce u rukavu. Nervoza ne popušta, a nisam jedini. Samo da ne…je čest početak rečenica jutros.

Ma daj makar da prođe pa kud puklo…

P.S. Nastavak u pozitivnijem duhu 🙂

/CR & nogolopta.com/