BRACO SALIHAMID®IÆ- ®ivotna ispovjest najveæe BH. nogometne zvijezda

HASAN SALIHAMID®IÆ (31), nakon skoro decenije uspješne karijere u slavnom njemaèkom “Bayernu”, odluèio je prošlog ljeta preseliti u ništa manje ugledni i trofejni italijanski “Juventus” iz Torina; iako je posljednjih mjeseci izbjegavao novinare i medije, Salihamid¾iæ je, uprkos brojnim obavezama, prošlog èetvrtka u Torinu primio reportere “SB” i otvoreno im govorio o svojoj karijeri, porodici, motivima zbog kojih je preselio iz Njemaèke u Italiju, razlozima zbog kojih se oprostio od igranja za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

U februarskim je danima Torino okovan teškom, gustom maglom. Prijestolnica sjevernog, industrijskog dijela Italije u smogu izgleda sumorno, a zgrade zbog kojih su arhitekti morali izmisliti potpuno novi naziv pravca u kojem su graðene, disegno industriale, odnosno, industrijski dizajn, izgledaju odbojno i hladno. Torino je ogromni, prebogati italijanski metropolis, no Italijani æe kazati kako je hladan, kako je grad bez duše, grad stvoren samo za bogate industrijalce koji iz njega vode svoje razgranate, dobro uhodane poslove. Torino nije Italija iz romantiènih predod¾bi o ovoj zemlji, stoga su valjda, prije tri godine, èelni ljudi Juventusa, najtrofejnijeg italijanskog kluba, odluèili svoje igraèe izvuæi dalje iz hladnog središta grada.

Prije tri godine sagraðen je Vinovo, sportski centar Juventusa, koji se prostire na devet dunuma zemlje. Na njemu je nekoliko terena, na kojima, iz udobnih lo¾a, treninge Juventusovih igraèa posmatraju bogati sponzori kluba. Snimanje je zabranjeno, zaštitari se prema novinarima, koji na nogometaše smiju èekati samo u jednoj prostoriji, ponašaju kao vojnici u kasarni, jer je Juventus prošle godine potpisao masan ugovor sa italijanskom novinskom agencijom koja jedina ima prava slikanja i snimanja. Lako je zalutati ka Vinovu vozeæi se iz Torina, no konjske zaprege koje hrle ka obli¾njem hipodromu znak su da ste na dobrom putu, a parking, nekoliko minuta dalje od ulaza u centar, na kojem se šepure posljednji modeli Audija, Mercedesa, BMW-ovih terenaca ili sponzorskih Fiata, dokaz je da ste stigli u središte planete Juventus.

U zimskim mjesecima treninzi Juventusa poèinju u jedanaest sati ujutro, a prvi u centar, u svom plavom Ferrariju, sti¾e trener Claudio Ranieri. Za njim, jedan po jedan, ostale zvijezde kluba, poput Alessandra DelPiera ili Pavela Nedveda. Na terenu su taèno u jedanaest. Sat i pol kasnije, slijedi sastanak i masa¾a, s koje posljednji izlazi Hasan Salihamid¾iæ, prvi bh. nogometaš u historiji najuspješnijeg italijanskog tima. “Prva stvar koju sam primijetio kada sam došao ovdje je mentalitet ljudi. Nijemci su potpuno drugi tip, u Njemaèkoj je disciplina ucrtana velikim slovima u ¾ivotu”, kazao nam je Hasan na poèetku razgovora, u sali za medije Juventusovog treningcentra.

“U Italiji je sve opuštenije, sporije. ®ivot je ovdje prekrasan. Prije nego što sam došao u Torino, moji su se prijatelji èudili zašto idem ovamo, jer su svi prièali kako je ovo ru¾an grad koji ne nudi mnogo zabave. Grad je sreðen kada su ovdje odr¾ane Olimpijske igre, Torino je kao i Sarajevo procvjetao prije i za vrijeme Olimpijade, puno toga se renoviralo i napravilo tako da je meni ovdje gotovo idealno. Ipak, ja sam veoma subjektivan kada je München u pitanju, tako da se sa njim ne mo¾e ništa porediti. To je za mene najljepši grad na svijetu”, ka¾e nam na poèetku razgovora Salihamid¾iæ.

–U Juventusu si skoro osam mjesci i mnogi su bili nemalo iznenaðeni kada je objavljeno kako si potpisao ugovor sa italijanskim klubom. U Münchenu se poèetkom nove sezone raðao novi Bayern i mnogi su smatrali kako æeš i ti biti dijelom novog tima, najskupljeg u historiji njemaèkog nogometa?
Naravno da je bilo teško odluèiti se na odlazak. Da se odmah razumijemo, ja sam bez ikakvih problema mogao ostati u Bayernu, ljudi iz uprave su mi davno nudili da potpišem novi ugovor. Meðutim, ja sam veæ dugo ¾elio promjenu u ¾ivotu, ¾elio sam raditi nešto novo i drugaèije. Htio sam upoznati drugaèiju zemlju, drugi jezik, nove ljude i nisam htio razgovarati o produ¾enju saradnje. Mislim da je to normalan put jednog nogometaša, mo¾da je malo te¾i s obzirom koliko sam dugo igrao u Münchenu. Mo¾da bi za mene i moju porodicu bilo jednostavnije da smo ostali u Njemaèkoj. Ne volim sebe smatrati zvijezdom, ali ljudi koji rade u Bayernu i obièni navijaèi su me tako do¾ivljavali i mo¾da je nekome izgledalo èudno da sve to napuštam i odlazim u drugu zemlju. Ali, ¾elio sam probati nešto novo u karijeri koja neæe trajati još dugo, ¾elio sam je okonèati u klubu drugaèijem od Bayerna. Zato sam se odluèio na dolazak u Italiju, zemlju u kojoj se igra dobar, ali izuzetno zahtjevan nogomet. Ovdje je sve drugaèije nego u Njemaèkoj, puno se toga pola¾e na taktiku, ali je veoma interesantno i za sada u¾ivam u svemu. Prije nego što sam došao u Torino, znao sam u kakav klub sti¾em. Moj dobar prijatelj, bivši suigraè iz Bayerna, hrvatski reprezentativac Robert Kovaè, igrao je ovdje prije dvije godine i on mi je kazao mnogo toga dobrog o Juventusu. Ovo je najveæi klub u Italiji, klub koji se izdigao iznad svih problema koji su ga bacili u Serie B. Sve što sam slušao o Juventusu se potvrdilo prvih dana po mom dolasku ovdje. U klubu sve funkcionira vrhunski i mislim da je, nakon skoro osam mjeseci koliko sam ovdje, Juventus veæi klub od Bayerna.

–Prelazak u Juventus dogovoren je u vrijeme dok je trener bio Francuz Didier Deschamps. Njega je na poèetku sezone zamijenio Claudio Ranieri. Je li to predstavljalo problem
za tebe, s obzirom da je Deschamps bio taj koji je insistirao na tvom dolasku?
Nije, zato što meni nije bilo va¾no ko je trener. Opredijelio sam se za klub, a ne za ljude koji ga vode i inaèe tako to radim u ¾ivotu. Rijetko se opredjeljujem za nešto zbog ljudi, tako je bilo i u ovom sluèaju. Moj je cilj bio da doðem ovdje, da igram u velikom klubu, a to ko æe biti trener mene nije mnogo zanimalo. Prije nego što je smijenjen, razgovarao sam sa Deschampsom i on mi je kazao šta oèekuje od mene, no ja sam to znao i bez njega. Znao sam da samo ako igram onako kako znam, mogu oèekivati mjesto u ekipi bez obzira na to ko je na klupi. Nije da me to ne zanima, ali mi ne predstavlja veliki problem to ko je trener kluba u kojem igram.

–U Torino si stigao u sezoni koja je vjerovatno kljuèna za sudbinu kluba. Nakon povratka iz Druge lige, cilj kluba je stabilizacija i vjerovatno plasman u Ligu prvaka?
Teško je, ali nakon pobjede nad Romom smo svi shvatili kako je moguæe doèepati se tog drugog mjesta, koje nas direktno vodi u Ligu prvaka. Drugo mjesto bi za nas bilo kao titula prvaka, ne samo zbog finansija, nego i zbog poljuljanog renomea kluba, kako bismo se vratili na ono mjesto koje nam pripada i koje smo izgubili prije godinu-dvije. Poslije svega kroz šta je klub prošao, afera i izbacivanja iz lige, to bi bilo èudo kada bismo se doèepali drugog mjesta.

-Tvoj se dolazak u Torino nekako poklopio sa oproštajem od reprezentacije BiH. I danas se mnogo prièa o razlozima zbog kojih si se odluèio ne odazivati pozivima selektora. Isto tako, mora se kazati kako mnogi misle da nikada za BiH nisi igrao istim ¾arom kao za Bayern. Jesi li ikada osjetio da navijaèi ili novinari smatraju kako nisi u reprezentaciji igraoonoliko dobro koliko si igrao za svoj klub?
Naravno da sam osjetio da se na mene uvijek nekako drugaèije gledalo, ali ne znam zašto se sve to dešavalo, zašto su ljudi uopæe došli u situaciju da o meni tako razmišljaju. Svako od nas je profesionalac i svaki od nas koji su igrali u reprezentaciji uvijek je dolazio na utakmice kako bi pobijedio. Barem sam se ja tako ponašao, nikada nisam izašao na teren a da nisam htio pobijediti. Ne znam kako to izgleda kada se poène igrati utakmica, a da se štedi, igra “pod ruènom”, da se ne daje sve od sebe. Glupo je misliti da sam ja davao manje za reprezentaciju nego za klub. Mene su takve stvari koje sam èitao i slušao u¾asno nervirale, jer znam kako sam pristupao utakmicama. Ponekada sam igrao bolje, nekada lošije, ali je sigurno da sam uvijek davao sve od sebe kako bismo pobijedili. Nikada nisam izašao na teren i samom sebi kazao kako æu se danas poštediti napora. Nema šanse! Kada god smo igrali u Sarajevu ili Zenici, kada sam igrao za svoju dr¾avu, nije bilo šanse da izaðem na teren i da se skrivam. Ljudi danas mogu prièati i pisati šta hoæe, ja znam kako sam se ponašao i zbog toga me nikada neæe gristi savjest. Ali æe mi uvijek biti ¾ao što nismo iskoristili svoje šanse i plasirali se na evropsko ili svjetsko prvenstvo. To, jednostavno, shvatam kao neizbrisivu mrlju u svojoj karijeri.

-Da li je, odlaskom iz Münchena, prestao tvoj anga¾man u humanitarnoj fondaciji koju je osnovao tvoj nekadašnji suigraè Jens Jeremies?
Naravno da nije, fondacija i dalje uspješno funkcionira. Èesto se èujem sa direktorom Doma za nezbrinutu djecu u Zenici i pokušavamo napraviti što više za njih. Ja sam lud za djecom, volim ih najviše na svijetu i zato sam i anga¾iran u fondaciji. Pokušavamo pomoæi domu u Zenici jer je to jedna velika, va¾na stvar za mene. Nekoliko sam puta bio tamo, donio poklone, i smatram da je to najmanje što ja mogu uèiniti za tu djecu. Fondacija je aktivna u nekoliko zemalja svijeta, poma¾emo djeci u istoènom dijelu Njemaèke, u Rusiji, ali ja uvijek na sastancima pokušavam što više novaca da usmjerim u BiH.

–Imaš veliku porodicu, ali sam èuo da, baš zbog toga što toliko voliš djecu, planiraš da bude još veæa?
Imam troje djece, Selinu, Nika i Laru i buðenje je rano ujutro. Ustanem u sedam ujutro, odem prošetati sa psom. Obavezno doruèkujemo zajedno, odvezemo ih u školu i nakon toga idem na trening. Djeca idu u internacionalnu školu, program je na engleskom i mislim da je to sjajno. Djeca govore španski, bosanski, engleski, njemaèki, italijanski… To je najveæe bogatstvo koje sam im mogao priuštiti. Moram reæi kako volim djecu i nadam se da æemo imati još jedno, mislim da je, kada imaš èetvero djece, to prava sretna porodica. Kada nisam s njima, onda se najviše dru¾im sa Jonathanom Zebinom i sa Maurom Camoranesijem. Naðemo se èesto, odemo na piæe ili na veèeru. Ljudi bolje funkcioniraju na utakmicama i treninzima kada su prijatelji van terena.

–Stièe se dojam da nikada u ¾ivotu nisi bio sretniji, zadovoljniji, èak ni kada si, recimo, potpisivao prvi ugovor sa Bayernom ili postao prvak Evrope s tim klubom?
U ¾ivotu za sve morate imati dozu sreæe. Teško je bilo kome u ¾ivotu dobiti šansu, ali kada je dobijete, kada imate cilj u ¾ivotu, onda morate napraviti sve što mo¾ete da tu šansu iskoristite. Ja sam imao sreæe što sam dobio šansu da nešto napravim u ¾ivotu. U ¾ivotu sve zavisi iskljuèivo od nas, svako od nas mora odluèiti šta da radi kada dobije priliku. I kada sam išao u osnovnu i muzièku školu u Jablanici, i kada sam imao sve petice u školi i dobro svirao klavir, uvijek sam imao samo jedan cilj, a to je da postanem nogometaš i da igram u velikom klubu. Uvijek sam mnogo trenirao, ustajao sam se u pola sedam i trèao na stadionu u Jablanici. Ljudi su me uvijek èudno gledali i mislili su da sam lud. Moj je san bio, kada sam
bio djeèak, da igram za Vele¾ i za Partizan, ali me je ¾ivot odveo u Njemaèku. I kada sam tamo došao kao izbjeglica, nastavio sam sanjati svoj san. Tamo sam dobio šansu, ali ne zato što sam bio najtalentovaniji, nego što su ljudi vidjeli da najviše radim i zato su kazali da mi treba pru¾iti šansu. Danas, kada imam svoju djecu, na te stvari gledam pomalo drugaèije i pitam se da li bih volio da moja djeca prolaze kroz sve što sam ja prolazio. Ustajao sam u šest, išao na trening, pa u školu. Iz škole sam išao u muzièku školu, pa trèao na autobus kako bih išao u Mostar na trening i kuæi bih se vraæao u sedam naveèe. Nema šanse da svoje dijete tjeram na tako nešto, ali ¾elim da ono zna da sve u ¾ivotu mora zaraditi, neka samo odluèi èime æe se baviti, ali se mora dobro potruditi za sve što ¾eli u ¾ivotu. Mislim da sam sretan èovjek jer sam dobio šansu, i ¾elim da i moja djeca dobiju šansu u ¾ivotu. I danas se, svako jutro kada se probudim, pogledam u ogledalo i zahvalim na tome. Ali isto tako znam da sam ja dao sve od sebe da svoju šansu iskoristim i znam da sam svojim radom ostvario sve što imam u ¾ivotu. Meni nije ništa palo s neba. 

-Supruga Esther je Španjolka, djeca su roðena u Njemaèkoj, igraš u Italiji… Ugovor sa Juventusom imaš još tri godine. Jesi li mo¾da razmišljao šta æeš raditi i gdje æeš ¾ivjeti kada okonèaš karijeru?
Nemam pojma, to mi je jedna od najveæih dilema koje imam u ¾ivotu. Sada, kada sam osjetio kakav je ¾ivot u Italiji, razmišljam da mo¾da ostanemo i ovdje nakon što okonèam karijeru. Vidjeæemo, o tome æu ozbiljno razmišljati za godinu-dvije, ali mislim da æemo ¾ivjeti negdje izmeðu Španije, Njemaèke i Sjedinjenih Amerièkih Dr¾ava. Obo¾avam Ameriku, tamo uglavnom odlazimo na godišnji odmor. Ako ostavimo po strani amerièku politiku posljednjih godina, onda je to vjerovatno najbolja zemlja za ¾ivot. To je jedina dr¾ava u kojojmo¾eš imati svoj mir, u kojoj nikoga nije briga ko si i kojim se poslom baviš. Što se tièe posla, znam da sigurno neæu biti trener. Nema šanse, ovoga mi je ¾ivota, putovanja i hotela, preko glave i ne vidim se u tom poslu.

Ja svoje odluke ne mijenjam: ne vraæam se u selekciju BiH!

Protekle su nedjelje selektor nogometne reprezentacije BiH Meho Kodro i njegov asistent Elvir Boliæ najavljivali posjetu Torinu kako bi Hasana Salihamid¾iæa pokušali nagovoriti na povratak u reprezentaciju BiH. No, Braco im je, kada su ga zvali kako bi dogovorili termin posjete, kazao kako od njegovog ponovnog igranja u nacionalnom timu nema ništa. “Razgovarat æemo, ali ne o stvarima o kojima vjerovatno novinari oèekuju da razgovaramo, a to je povratak u reprezentaciju. Od toga nema ništa! Jednom sam kazao kako više ne mogu, ne da ne ¾elim, nego da ne mogu više igrati za reprezentaciju i to je odluka pri kojoj i dalje stojim. Mogu sjesti i popiti kafu sa selektorom Kodrom, sa Elvirom Boliæem i razgovarati o stvarima kakve su bile u reprezentaciji. Mo¾da Kodri taj razgovor mo¾e pomoæi da stekne neku sliku o tome kako je reprezentacija funkcionirala u vrijeme dok sam ja bio u njoj, ali prièati o mom povratku nema smisla.” Svoju odluku o neigranju za BiH Hasan pravda teškim povredama koje su ga pratile kroz karijeru i godinama u kojima više ne mo¾e dovoljno kvalitetno igrati i za reprezentaciju i za Juventus. “Nije to sada moja definitivna odluka, ona je bila definitivna prije godinu i pol dana, a ja sam zaista takva osoba, kada nešto jednom odluèim, onda nema povratka. Ne mogu ja sada gaziti nešto što sam kazao i sa èim sam sam rašèistio. Jedini razlog zbog kojeg više ne mogu igrati za reprezentaciju je to što sam imao toliko mnogo teških povreda, toliko operacija da se više ne mogu trošiti kao prije. Ušao sam u 32. Godinu kada mi je zdravlje najva¾nije i to je glavni razlog zašto sam se odluèio na odlazak iz reprezentacije. Ljudi su svašta prièali, da sam se svaðao sa Ahmedom Pašaliæem, da sam bio na ivici tuèe sa Bla¾om Sliškoviæem, ali to nema veze s istinom. Mi smo bili dobri prijatelji i nikada ni sa kim iz reprezentacije nisam imao problema.Imao sam tri operacije prepona, jedno vrijeme nisam znao šta da radim od bolova. Nisam mogao normalno hodati, nisam mogao potrèati a niko nije znao u èemu je problem. Insisitirao sam da me doktori  operišu, da rade šta znaju i umiju, samo da se riješim bolova. Doktori su mi kazali da æe mi se to i dalje dešavati ukoliko se ne prestanem toliko trošiti, jer se moje tijelo, nakon deset godina stalnog igranja srijedom i subotom, toliko potrošilo da je sve to poèelo ozbiljno narušavati moje zdravlje.”

GIANLUIGI BUFFON, legendarni golman
Dogovaram se sa Bracom da zajedno posjetimo BiH

Po nepisanom pravilu, prvi sa trenerom golmana izlazi na teren centra u Vinovu. Smatraju ga veæ godinama najboljim golmanom na svijetu, no on se na takvu konstataciju samo nasmije i odmahne rukom. Gianluigi Buffon ka¾e kako je sretan što se nakon povrede i dvanaest dana treniranja odvojeno od ostatka tima vratio na teren. “Sve što moram dokazati je da smo sposobni osvojiti jedno od mjesta koje nas iduæe sezone vode u Ligu prvaka”, kazao nam je po okonèanju treninga. Visok i stalno nasmijan
, ponaša se kao da je rijeè od djeèaku koji tek što je stigao u veliki klub i odlièno se zabavlja. Valjda je stoga jedan od najpopularnijih igraèa najtrofejnijeg italijanskog kluba, koji nakon treninga odvoji skoro pola sata za slikanje s navijaèima. “Sretan sam što je Hasan sa nama”, kazao nam je kada smo ga upitali za njegovog bosanskog suigraèa. “Svako je od nas znao za njega i prije nego što je došao u Torino. Bio je dugo godina veliki igraè u Njemaèkoj, osvojio je mnogo trofeja i ja sam bio sretan kada je odluèio doæi u Juventus. On je sjajna osoba, veliki igraè i, što ja zaista cijenim, veliki borac koji u svaku utakmicu ulazi kao da je najva¾nija u ¾ivotu. Zato su ga ljudi ovdje brzo zavoljeli i osjeæamo kao da je godinama dio tima. Na¾alost, nisam imao priliku da se upoznam s drugim igraèima iz Bosne, ali mi je Hasan mnogo prièao o vašoj zemlji i svemu što se tamo dešavalo. Nadam se da su stvari u vašoj zemlji sada mnogo bolje i zaista bih bio sretan kada bih jednog dana imao priliku da sa Hasanom doðem u posjetu BiH.”

PAVEL NEDVED, èeški genijalac, vjeran Staroj dami
Dobili smo velikog igraèa sa kojim æe “Juve” povratiti staru slavu!

Nakon što je Juventus, zbog afere oko namještanja rezultata, izbaèen u Drugu ligu, nekolicina velikih nogometnih imena je odluèila napustiti klub, ne ¾eleæi igrati u drugoligaškoj konkurenciji. Èeh Pavel Nedved nije bio jedan od njih i zbog svog je ostanka u Juventusu stekao kultni status me|u navijaèima torinskog kluba. Nedved je veæ sedam godina jedan od kljuènih nogometaša kluba, uz Del Piera i Buffona, najveæa zvijezda torinskog tima. “Mnogi su me pitali zašto sam ostao, iako sam kao i ostali imao priliku da odem negdje drugo. Jednostavno, našao sam novi motiv da pomognem klubu i uspio sam u tome. Osim toga, ja sam u godinama kada se igraèi ne odluèuju tako lako iæi u drugi klub i na kraju se ispostavilo kako je bio dobar potez.” Plavokosi Èeh smatra kako je Juventus u Hasanu Salihamid¾iæu dobio velikog igraèa koji æe sigurno ostaviti dubok trag u Torinu. “Od prvog je dana pokazao kako je zaslu¾io da doðe ovdje. Svi smo znali da je veliki igraè i velika zvijezda i presretni smo što je s nama. O njemu ne treba puno prièati, iza njega je veklika karijera i normalno je da igra standardno u klubu kakav je Juventus.” Glavna tema torinskih sportskih novinara su ponovni poziv Del Pieru u italijansku reprezentaciju i navodna odluka Pavela Nedveda da, na kraju sezone, objavi kraj karijere. “Suviše je rano prièati o tome. Do kraja sezone ima još mnogo utakmica i vidjeæemo kako æe se stvari razvijati. Mislim da æu ipak, ako se plasiramo u Ligu prvaka, produ¾iti ugovor na još godinu dana.”

slobodna bosna