ON THE FACE OF THE PLACE: Salvador

Današnji mediji i društvene mreže su prepuni objašnjavanja, pravdanja, nisam ja neko iz mase izjava ali i prepucavanja, lupetanja, psovki i napadanja.

Ta utakmica i njene poslijedice su ostavile jak trag na svima nama. Bili mi u Sarajevu, Frankfurtu, Chicagu ili Salvadoru. Ja se ispraznih na vama jučer, tako da na tu temu više neću, probat ću eto. Radije malo o našem novom gradu domaćinu.

Ironija je završiti tom nebitnom utakmicom u gradu sreće. To je nadimak Salvadora u Brazilu. Vjerujem da bi utisci i doživljaju bili jači da nije kako jeste. Ali, uprkos svemu, drago mi je da sam doživio Salvador. Kao i Rio a i Cuiabu na neki njen način. Mi koji smo ovdje smo doživjeli tri strane jedne velike države, velike nacije. Od Evropske jet-set šminke, preko močvarne Ibice do vatrene Afrike. Da sam ih birao nebih mogao bolju kombinaciju izvesti.

Izlazimo jutros, malo vidjeti grad, pola sata, sat u vrh glave. Obići glavni trg sa rezidencijom, lift koji veže gornji dio Salvadora sa obalom. Prošvrljati malo pa ćemo ko kući da odlučimo šta dalje. Vraćam se u sobu u 1 poslije ponoći. Brazil 🙂

Plato pred starom rezidencijom

Lift koji veže gornji dio grada sa obalom

Stara tržnica robovima a u pozadini odbrambena tvrđava

Marina

Pogled prema starom gradu iz luke

Brazil al’ nije Brazil

Iz pika se primjeti da je Salvador star grad, kolonijalizam zrači ulicama  Pelourinho-a (starog dijela grada). Katedrale, rezidencije, uske uličice. Sve to pomješano sa afričkim pečatima u vidu boja, grafitija, nošnji, hrane i stanovništva. Da nije jezika teško bih pogodio da sam u Brazilu.

Obilazimo znamenitosti, slikamo, par vožnji famoznim liftom (besplatno tokom prvenstva). Srećemo nasše. Piće prelazi u dva, pa tri, pa nešto pojesti…i zaglavih.

Pelourinho vrvi od ljudi. A mene te neke mase čine nesigurnim. Teško proći, teško se snaći. U glavi mi se vrti izjava osoblja hotela ”Do trga i nazad pješke (50m), sve što je dalje taksi. Ako taksi neće vratite se nazad. Nikako zalaziti po uličicama”. Salvador je jedan od 5 najopasnijih gradova u Južnoj Americi. A više ni te prijetnje ni savjeti ne piju vode. Ono ko može ”tramvajom” po Sarajevu može i Salvadorom. Pamet u glavu i ništa ti se neće desiti. Policija je na svakom ćošku. Svako malo nekoga provedu u lisicama. Kao upozorenje, ali oguglalo se.

Policija na svakom ćošku

Dogovaramo se oko mjesta za okupljanje navijača. Šetnjom prolazimo turistički dio grada, sve do stadiona koji je na nekih 10-15 min šetnje od našeg hotela. Ma nek smo i mi uboli jednom. Nekima i sat vožnje. Jel ti Rio il Cuiaba zaviši dosta od toga kakav se smještaj našao. Pažljivo prolazimo ulice, ono ko kužnemo malo prvo, isto ko da će neko zapucati za nama, pa laganini, grupisano. Sve je il pod ručnom naniže il prvom naviše. Djeca dobacuju sa terasa ”Gringos, Gringos”. Romantika 🙂

Istraživači

Ništa od okupljanja na stadionu, tražit ćemo nešto malo dalje. Vraćamo se ka početnoj poziciji. Uskoro će utakmica, domaćin igra. Televizori su na ulicicama, a oko njih izletske plastične stolice, po koji stol i nezaobilazna klipača maxi, 7-8 deca. Game pack 🙂

Nalazimo mjesto na ulici, bašta, uspostavljamo vezu sa našima. Nas 15-ak. Malo se diže atmosfera. Par ”Brazil, ole, ole” i više nisi samo stranac koji sjedi tu nego domaći. Mal te ne čekaju nas da započnemo. Podržavamo domaćina. Ispoštovali su nas, a i dobra prilika za izbjeći misli i priču o Cuiabi. Ko god to započne, nekako ga obrnu. I ja pokušah par puta, da ko vidim reakcije na moju analizu al još nema mušterija za dublju analizu. Makar mi koji smo ovdje, nismo spremni. Ali zato ima spremnih. Možda je i dobro što provedoh dan bez pristupa internetu, komentarima, porukama i analizama.

Razmišljam kako bi bilo da je domaćin u našoj poziciji. Da su oni Engleska, Španija il Australija. Koliko bi nama bilo uskraćeno, bil Salvador bio grad sreće, bil se pucalo kao što se pucalo večeras. A večeras se slavilo. Petarde, vatromet, pištolji a i rafali. Ko Bajram 91-e. Puca Ibro iz tenka, ono sevdah mu. Nakon pobjede se slavi. Tačka. Pobjeda ruši jezične i kulturne barijere.  Čak kao da i konobari manje zakidaju kad Brazil pobjedi.

Još malo pa tekma

Objedujemo u loko fazonu, ”plodovi od mora”. Dojadilo više meso, ono s mača na koso. Sad ko šminkeri jedemo rakove, ribu i lignje. Jelovnike prevodimo stručno ”Ovo ti je mali rak, to je srednji, to je veliki. A šta je ovo? Ma rak i to” Kao i do sada hrana vrh. Usluga spora, treba nafatat’, očistit’, skuhat’. Al vrijedi čekati. Opet nestašica caiprinhe, tamani se litrima. Ne pratim ali bi cijene lime-a trebale skočiti kao poslijedica navijača BiH u Brazilu. A pive ni vatrogasna kola ne mogu privući koliko mi popijemo. Znate vruće je, znoji se, ned’o Bog dehidrirati. Ku’š onda?

Isprazniše kafanu, lager i dostavljača

Noć pada, a starim gradom nemožeš proći. Te utakmica, te Copa, te festival harmonike, te grad sreće. Nisam znao da je karneval u Salvador
u veći i poznatiji nego onaj u Riu. Kako li je još tada? Kad se sada 50 metara prolazi pola sata. Raja stoji, raja đuska, raja ne benda nikoga. Provlaćim se nekako do hotela. Svakom uličicom upijam utiske. Stvarno jak doživljaj. Možda nam je grad sreće kompenzacija za Cuiabu?

O sljedećoj utakmici je još rano. Bar o šansama i rezultatima. Iranaca ima, kažu da će ih biti oko 10 000 na stadionu. Al nije nas strah. ”e Iran, e Iran” i killilillililililil protiv par stotina nas koji se ”meračimo” odraditi svoj posao kako treba u ovoj revijalnoj. Ovo malo kuveta što je ostalo istrošiti.

Sad spavanje, sutra plaža (makar snijeg pao) pa opet na piće izaći nekih 10-12 sati. Plan čist ko suza 🙂

Laku noć iz Salvadora!

 

/CR & nogolopta.com/