ON THE FACE OF THE PLACE: Salvador za oproštaj od Cope

Ne znam kako početi, sve mi je nekako zbrkano. I dobro i loše, i gradovi i utisci. Još me crnjak drži. A ne samo mene. 

Bil’ kući, šta ću u Salvadoru, bil’ navijao, bil’ sjeo sa strane i gledao, bil’ pisao.. Šta sad pisati kad je priča gotova? Normalno sjedem pa hronološki odradim tekst, a sada nikako kockice poslagati. Imajte razumjevanja i strpljenja. Pad sistema.

Cuiaba i sve oko nje je sušta suprotnost Riu, u raspadnom stanju većim dijelom, saobraćaj katastrofa. Vožnje taksijem traju i po pun sat, lezeći policajci na svakom ćošku a piči se k’o da će neko zapucati za autom. Osjećaj sigurnosti je minimalan kao i područja na kojima se krećemo. Malo oko stadiona i malo oko Praca Popular. Praca Popular, nekih 100 metara ulice u centru u kojih se svako večer natrpa hiljade i hiljade ljudi. Noćni život i lokalno stanovništvo su velika iznenađenja. Pozitivna. Kao što mi prijatelj reče, nisu navikli na goste, pa da se pokažu u najboljem svijetlu. I uspjeli su.

Moja mahala u Cuiabi

Spremanje za utakmicu ide po planu. Kasnim malo, lokal pun. Dojam da će nas biti više od moje prognoze (500). Atmosfera dobra, osjeti se da se navija, fešta i teferiči već heftu dana. Ne srećem nikoga ko razmišlja o porazu, ili mogućnosti za to. Opušteno, 2:0, 3:0, 5:0. Pirotehnika je tu, dijeli se, nešto se čuva za proslaviti pobjedu. Korteo se sprema. Nekih 5 min do stadiona ali kuhamo, sunce bije, već sam sav mokar. Korteo je potez ovog prvenstva! Privlači toliko pažnje i za sada je to samo naša stvar. Mediji, prolaznici, lokalci, navijači, turisti. Hit!

Skupljanje u lokalnoj Roti

Korteo, nogolopta me ubaci u prvi saf 🙂

Stižemo pred stadion. Nema gužve kao na Maracani. Kako se u Riu sretalo stotine ljudi koji kupuju tako ovdje stotine pokušavaju prodati karte. Mi, lokalci, svi imamo viška. Čuo sam da su išle od džabaluka, preko 10 dolara do nevjerovatnih 500 USD nekim našima koji su pokazali preveliko interesovanje na aerodromu. Ja mjenjam kartu koju sam kupio preko FIFA-e za ”našu” da sa navijačima provedem utakmicu. I to je doživljaj. Od BHF-a institucije navijanja, preko strastvenih navijača, fotografa, gledalaca, posmatrača i turista. Svakakve nas sorte ima.

Pred Pantanal Arenom

Spremni

Pravi navijač i dobar čovjek. Samo se loše maskira 🙂

Dali sve od sebe

Ja gledah da sam uz svoju ekipu i ove prvopomenute, da bih upio što više. Ali i to je mač sa dvije oštrice. Koliko godi kad ide, toliko boli kad ne ide. Koliko mi smeta, koliko me jede moj osječaj toliko i suosjećanje prema nekim ljudima koji su proveli 15 godina po tribinama i da završi ovako. I desi se utakmica. Rekoh ranije da nisam stručnjak za fudbal. Stotine i hiljade novinara su analizirali utakmicu i podjelili je na statistiku, trčanje, šuteve, atome. Ja mogu samo o tome kako sam je ja doživio, a zahvaljujući Ichi to mogu podjeliti i sa vama.

Stop, nama nema dalje 🙁

Moj dojam je da smo bili loši. Ni Nigerija nije bila nešto al’ smo mi bili lošiji. Izvlačim neke paralele prema igračima, nacijama, zvijezdama koji nikada nisu zaigrali na prvenstvu. O mogućnosti života (ili ti fudbalske karijere). Jedan Giggs je imao državljanstvo protiv sebe. Jedan Ibra je ostao kući iako je vrhunska zvijezda. Biti ovdje, dobiti šansu i ne crći na terenu?! To me boli. Lokalci koji su nas toliko podržavali u prošloj utakmici su sinoć navijali za Brazil! Nekoliko puta. Valovi po stadionu, 10 minuta. Po meni izraz i reakcija publike. Ako nećete vi (ni jedni ni drugi) makar ćemo se sami zabavljati. Navijati za nekog ko i ne igra! To me boli. Suze navijača, djece, djevojki, muškaraca, muškarčina. Molba prije utakmice igračima da makar priđu i mahnu publici. Opet ništa. Kaže neko, ‘đe će prići sramota ih.

Sramota je i mene sa 35 godina plakati radi posrane utakmice al' oplakah je. Kao i većina ostalih koji su samnom proveli nekih 45 minuta na tribini poslije utakmice. Praznina. To me boli. Boli me to da je gotovo u po frke, da sam tu još 10 dana a treća utakmica je bez značaja, da o tome nisam ni pomislio ranije, da pomalo krijući googlam karte i avione i da mi je od jučer sve bez veze. To me boli. Vidjeti lica i prazne poglede vjernih navijača nakon kraja utakmice. Njihove zadnje trzaje na tribini nebil’ oni uticali na ishod utakmice pred kraj. Slušati njihovo idem leći nešto me glava boli, izađite vi sinoć. Čitati poruke onih koji nisu tu. Čuti nekoga na tribini sinoć kad kaže ”hoću li ja ovo ikad više dočekati?”. To me boli.

Kriv je sudija, kriva je Nigerija, kriva Cuiaba, kriv teren, kriva klima, kriva lopta, kriv ja. Al ne pomaže to sada. Možda su oni bolji, sudija ćorav, ja bez glasa, globalno zagrijavanje poremetilo temperaturu, stativa debela, al ‘đe ćeš ne lomiti, zemlju jesti, kopati, krvariti.. Kao bokser ne pružiti sve od sebe, mahati do zadnjeg atoma snage jer je svjetlost prejaka, ring zelen a rukavica tjesna. Pali bez ispaljenog metka… TO ME BOLI! Možda pretjerujem. Sigurno pretjerujem. Ali zanesoh se ovih dana. Bilo je strašno lijepo biti dio ovoga svega. Biti jedan od 32, jedan od velikana, jedno moguće iznenađenje. Underdog. Sada sam po strani. Imam kartu za utakmicu koja značaja nema. Koja je revijalna, oproštajna. Copa ide dalje, a mi siđošmo…greškom.

Očekivanja su rasla od oktobra. Od polusenzacije da smo se plasirali, antiklimaksa u Zenici i preokreta u Žlini. A mi kao narod smo majstori za napuhati se. Puhali smo taj balon dok nam nije eksplodirao u facu. Sad nam se valja na zemlju spustiti. Što je najgore niže nego što nam je mjesto. Kaže mi neko uživaj u Brazilu, turizam, plaža. Da mi je do uživanja u Brazilu ovdje bih bio sa svojom porodicom. Na šetnjama, na plaži i u restoranu. Ali ja nisam ovdje zbog Brazila. &S
caron;ta dalje?

Presabiram se. Ja ću makar uraditi ono sto bih očekivao i od igrača. Oporaviti se, priviti ranu ovih dan-dva. Odpratiti posljednju utakmicu, navijati kao da je finale. Biti uz navijače. Izvući šta god pozitivno se mogne izvući. Podržati i pogurati umorne. Nadati se historijskom poenu, maštati o tri, sanjati golčinu Džeke, dribling Pjane, pas Misketa, paradu Begovića.. Nadam se da će tih 11 koji izađu na teren razmišljati ovako. Nadam se da će onaj koji ih bira razmišljati ovako. Ispoštovati ljude koji su uz njih, navijače koji ih prate gdje god da igraju, naciju koja noćima ne spava.

Stigoh u Salvador. Prvi dojam bliže Riu nego Cuiabi. Salvador, treći grad po veličini u Brazilu, nekih 3 miliona stanovnika. Stari kolonijalni grad, stiče se dojam kao da si u nekoj od afričkih zemalja. Salvador je bila luka u koju su pristizali robovi iz Afrike. Tržnica robova je nekih par stotina metara od mog hotela, to moram vidjeti. Muzika, hrana, građevine, boje, u ritmu Afrike. Ten kože stanovnika, odjevanje u istom ritmu. Na glavnom trgu festival harmonike. Šatori, muzika, ples. Čak mi se i muzika počinje sviđati.

Salvador, stari grad, zastićen od strane UNESCO-a

Festival harmonike, a ja truba

Ali ja večeras ližem rane, nadam se da ću sutra biti bolji.

/CR & nogolopta.com/