fbpx

Doslo nam je jos jendo pismo od ucenika podrucne skole Gornje Mosnje

ImageJa volim kada moja reprezentacija pobjedjuje. Ovih dana moja reprezentacija nije igrala sa nekom drugom reprezentacijom nego je igrala sa jednim klubom iz Hrvatske. Rijeka se zove. Nije to rijeka sto lici na nas potok Bakin Odljev, nego je to ime grada na obali Jadranskog mora. Taj grad ima fudbalski klub samo sto se fudbal ne zove fudbal nego nogomet. E u tom gradu je ovaj nas ciko sto reklamira onu cokoladu sto zapada za zube odveo nase fudbalere da igraju lopte. Ja sam se nadao da ce nasi fudbaleri dati puno golova ovim cikama iz onog kluba sto se zove Rijeka, ali sam bio puno, puno tuzan kada sam na vijestima vidio da smo izgubili 3:2. Kasnije sam ja plakao, kada sam vidio da na nasem televizoru ima utakmica fudbalera iz Francuske i Argenitine i pitao sam tatu kako to da mozemo gledati neke druge strane cike da igraju, a ne mozemo gledati nase fudbalere. Tata je samo sutio i govorio da ce biti bolje kada pojedem prohu i napijem se vode jer kad sam sit onda ne postavljam puno pitanja. A tako bi se radovao da na televizoru gledam svoje fudbalere kako igraju sa nekim strancima iz nekih drugih dalekih zemalja. I da pobjede. Pa makar citav zivot jeo prohu i pio vode. Tata je rakao, ako se plasiramo u Afrku da ce nam tog dana kupiti i malo bijelog hjeba pa da zapamtimo taj uspjeh. Ja tatu volim, ali ne vjerujem da cu tako skoro ja okusiti bijelog hljeba. Tata kaze i da su to sve lopovi. A ja vjeujem tati. Jer moj tata je posten, tezak, radnik. Moj tata ima golemo srce. Ja vise volim svog tatu i njegovu prohu nego citavu cokoladu koju jede onaj smjesni stari ciko.
E.D. (10)
BHF Press