5 thousand miles for 5 minutes glory

Pripreme za odlazak u Oslo na kvalifikacionu utakmicu izmeðu domaèina Norveške i naše dr¾ave, Bosne i Hercegovine, poèinju mjesec dana prije. Odmah u poèetku kontaktiraju se osobe koje bi mogle biti potencijalni putnici, te iste odgovaraju sa negativnim odgovorom. U trci sa vremenom i svim problemima koje mogu zadesiti jednu osobu koja ganja vizu, ostajemo cheb_nizo i ja.

 Da bi dobili vizu za neku šengensku zemlju morali smo imati neko garantno pismo koje nam je mogao poslati neko iz vana. Meðutim, niko od tra¾enih osoba nije bio u moguènosti isto izvaditi/poslati, pa sam morao biti primoran da sam nešto izmajmunišem. Obraæam se jednom starom prijatelju koji ima neke vezice sa francuskim udru¾enjima i tako dobivam preko njih Francusku vizu, što je znaèilo da se veæ ozbiljno mo¾e razmišljati o Oslu i preludom putovanju. Na¾alost, moj frend cheb_nizo dobija odbijenicu za vizu i tako ostajem sam putnik za bliski sjever .

U meðuvremenu dok smo mi ganjali vize, pravile su se parole koje je trebalo ponijeti gore i još neke robe iz shopa. Razraðuje se plan putovanja kako stiæi do krajnje destinacije gdje nailazim na bratsku pomoæ jose-ta u vezi spavanja i svega što se tièe Austrije, te prevoza od Linza do Munchena i nazad. Pakuju se parole, roba iz shopa, cigare i litar štoka za stare prijatelje, da se malo opuste. Na put se krenulo u èetvrtak, 22. Marta, busem iz Donjeg Vakufa do Linza. U minibusu nas 6-7 putnika, niko ni skim ne prièa. Svi èekaju da doðu „svojoj“ kuæi, jedino ja put nastavljam dalje. Dolazimo na slovensku granicu gdje nas Slovenci standardno na njihov naèin pretresaju. Prolazimo slovensku granicu i kontamo prošli smo ono najgore, sad smo rahat, al kurko. Na austrijskoj granici nam se dešava, za mene, neviðena racija . U minibus nam ulijeæe pas-njuškalo da nas pretrese, gdje me isti fata za tuki jer nije našao ništa. Tu se zadr¾avamo dobrih 40-tak minuta i nastavljamo put ka Linzu, slobodni kao ptice. Napokon, dolazimo i u taj Linz, gdje se javljam jose-tu da sam, gdje sam – tu sam, te mi on govori da izaðem kod d¾amije. Sav sretan jer u Linzu ima d¾amija, te mo¾emo malo i sevapa zaraditi, ostajem razoèaran jer sti¾em naveæer kasno . Kod jose-ta ko u svojoj kuci, standardna prièa, šta ima, šta nema, tvoji, moji, jede se, pije se, te se oko 3 sata ide dva sata sklopit oèi jer u 5 sati (petak) ujutro treba krenut sa ostalim „Austrijancima“ za Munchen, odakle letimo za Oslo.

Dolazi i taj trenutak da se nalazimo sa ostalim momcima te sjedamo u kombi, auta i kreæemo put Munchena. U kombiju raja još uvijek budna spava i laganini se zagrijava. Dijele se popularne fante od ruke do ruke. Najsmješnija scena na ovoj relaciji puta je ta, kad je naš jedan èlan morao da izaðe iz kombija da oèisti putokaznu tablu od snijega kako bi vidjeli hoæemo li lijevo ili desno  Oko 10:00 (petak) dolazimo na Munchenski aerodrum i odmah se tra¾e šalteri šta, gdje, ko, kako. Raja iz Austrije ima let za Oslo u 11:00 a ja tek u 13:00 gdje trebam da saèekam par momaka iz Njemaèke pa æu sa njima zajedno u isti avion. „Austrijanci“ odlaze na svoj let, te ja ostajem sam  i odlazim na skroz drugi kraj aerodruma, haman pa se nisam izgubio. Trebalo je provesti dva sata na jebenoj klupi polubudnog oka èekajuæi Rotweilera i njegovu ekipu. Ekipa sti¾e u 12:30 i mene sunce obasjava, misleæi u sebi: uh dobro je, tu sam. Èekiraju se karte i odlazi se par puta u weseli centar da se olakša.
U avionu se ruke malo znoje, jedu se sendviæi, zajebava se raja i napokon se slijeæe u toliko „hladni“ Oslo.

Na aerodrumu se nalazimo sa sefa-bn koji nas je èekao. Neka raja odlazi sa autobusom do grada, a nas 4 sa vozaèem Herceg-om. Ruke mu ljubim ko mu date volan u ruke . Jebenije mi (nam) je bilo tih pola sata vo¾nje sa njim, nego dva sata vo¾nje sa avionom i teroristièkim napadima (hehe). Ipak, ostajemo zahvalni Hercegu što nas je povezao i što nije udario onu gospoðu  Sti¾emo u Vuèkov stan gdje je raja veæ polukomirana od prošle noæi, te nakon par minuta kreæemo do našeg hostela. Tu se nalazimo sa ostalom rajom iz Njemaèke: Bordoseno, Kenolegenda, MikiBHF, Aba, BlueForce, how yes no, hamic, ado_ostrozac i ostali. Nakon laganog smještanja u hostel, oko 18:00 kreæemo ka centru do lokala Saras telt gdje je bilo naše okupljanje i party. Oko 200-250 našim èlanova i ostale bosanske omladine napravila je odlièan ambijent u lokalu. Pive, ¾ešèa, æevapi kru¾e po kafiæu, puca turbiæ. Æevapi su posebna prièa, ni b od naših bosanskih æevapa ccc. A da o njihovom donneru i ne pišem. Jadna mu majka ko je osuðen na tu hranu . Oko 02:00 kreæemo ka hostelu da malo odspavamo jer treba napunit baterije za sutrašnji dan, za dan D. Prvu noæ sefa-bn plaæa ceh u krevetu, te se ujutro budi sav mokar  a isto tako ni manje ni više nije prošao ni Hux i Bordoseno u drugoj sobi od svojih sobaša.

Napokon dolazi i taj dan (24.03.2007.), dan D, dan o kojem se moglo samo sanjati. Ali, ipak se san pretvara u javu. Nakon doruèka, zajedno sa ekipom iz našeg hostela odlazimo do našeg lokala u centru grada gdje je noæ prije bio party i okupljanje. Kako sati i minute prolaze tako se sve više i više raje skuplja, te lagano poèinje adrenalin da radi svoje. Razraðuje se plan oko parola, kako sa njima, te oko pirotehnike i ostalih malih sitnica. Oko 17:00 ili 17:30 kreæemo u korteu prema stadionu. U korteu nas je bilo oko 500-tinjak, što naših èlanova što ostalih Bosanaca i Hercegovaca koji su ¾eljeli da budu sa nama. Odmah na poèetku nastaje pravo ludilo jer smo odmah ušli u metro gdje su nam se otvorila sva moguæa vrata. Tramvaj broj 3 (hehe) je bio ispunjen do posljednjeg mjesta i više je lebdio od skakanja nego što je vozio po šinama. Metro smo isfurali odmah nakon prve ili druge stanice i onda nastaje jedno 20-minutna šetnja do stadiona. Pri samom dolasku pred stadion, kontroliše nas neka konjska kontrola (konj na konju) koju glat prolazimo. Do ulaska na stadion prolazimo još kroz dvije kontrole, kolko-tolko ¾estoke. Na svu sreæu, sve prolazi što smo ponjeli. Sam osjeæaj na stadionu je bio fenomenalan jer znajuæi da æe 300-tinjak ponosnih Bosanaca i Hercegovaca (BHF) pokazati 20-tku hiljada jebenih Norve¾ana, šta su sve spremni uèiniti za svoju zemlju!
Parole su veæ bile postavljene i spremne za podizanje, govorimo jedan drugom: bit ce ludo, bit ce prejako, lom æemo napraviti. Napokon, izlaze i ti naši jadovi na teren, te se sviraju himne, gdje mi našu „Jedna si jedina“ iz srca odpjevasmo. Utakmica poèinje i mi odmah na poèetku di¾emo naše parole koje su proputovale isto onoliko koliko i ja. Sadr¾aj parola je bio sljedeæi: „Ko za ovaj savez igra taj je pièka izdajnièka!“ i „NSBIH = MAFIA !!!“ Nedugo zatim baca se i prva baklja u teren, te i ostala artiljerija koju smo imali. Baklje su u teren letjele ko granate svojevremeno Njemack
e eskadrile, jedna za drugom. U toku našeg show-a sti¾e mi hejbet sms-ova sa pohvalama i malim kritikama zašto to sve radimo? Utakmica se prekida na 40-tak minuta a mi zadovoljni što smo pokazali èitavom svijetu naše nezadovoljstvo radom naših nehljebara u našem fudbalskom savezu, napuštamo stadion te se ponovo upuèujemo u sami centar na naše staro mjesto. Bošnjama koje su veæ gledale u tom lokalu utakmicu ništa nije bilo jasno kad su ugledali nas da smo maloprije bili na tv-u a sad smo nakon 5 minuta ponovo tu sa njima. Valjda misleæi u sebi: gledaj hajvana. Al` jebo gastarbajtere. Poslije utakmice prva ekipa pravi saèekuše „frajerima“ koji su ostali na stadionu sa našom opremom, te im se ista oduzima.
Kao i prošle tako i ove noæi dernek se nastavlja do ranih jutarnjih sati uz more zabranjenog piæa .

Nakon prespavane noæi, koju smo odspavali ko male bebe jer smo bili previše zadovoljni odraðenim poslom, došlo je vrijeme i za mali obilazak Osla i priprema za odlazak iz istog. Kupuju se novine i sve ijedna novina je na svojoj naslovnoj strani pisala o našem show-u. Naj¾ešæa scena našeg obilaska je bila ta kad smo se zaustavili kod kraljevske palaèe, te podr¾ali njihovog kraljevskog stra¾ara koji se šetkao lijevo-desno sa ole ole, sve dok se nije nakon 10-tak krugova malo osmjehnuo. Nakon šetkaæevog osmjeha odlazimo ponovo do našeg lokala gdje se sreæemo sa ekipom iz Holandije te se sa njima pozdravljamo jer moraju da idu ranije. Mi ostajemo na „nemilost“ nekoj maloj grupici izviðaca Valerenginih hurikana. Nakon izvidnice grupica se udaljava te mi nastavljamo svoj put prema ¾eljeznièkoj stanici kako bi se prebacili do aerodruma i odletjeli. Povratak u Sarajevo je bio mnogo lakši jer se iz Munchena došlo sa Rotweilorom koji je išao sa autom, tako da sam mu se uvalio (hehe).

Dolaskom u Sarajevo i nastavkom „normalnog“ ¾ivota postavlja se pitanje: da li je sve ovo vrijedilo ? Da li je vrijedilo prijeæi 5000 kilometara (u oba pravca) za 5 minuta slave, moje (naše) furke ? Odgovorit æu vam samo da JESTE i da bih to opet uradio, ukoliko bi postojala moguænost. Ovo mogu razumjeti osobe koje furaju isti fazon k`o i ja, a takvih osoba u BHF-u je isuviše velik broj, što mi je jako drago i nadam se da æe tako i ostati.

by mesa