Mesud više ne stanuje ovdje

Mesud Pezer je 19-ogodišnji atletičar Bosne i Hercegovine, donio je šampionsko zlatno odličje sa evropskog juniorskog takmičenja, balkanskog juniorskog prvenstva, proglašen je od Asocijacija balkanskih atletskih federacija (ABAF) "dolazećom atletskom zvijezdom u bacanju kugle i diska", odnosno, najboljim balkanskim mladim atletičarem. Mesud više ne stanuje u našoj zemlji. 

Otišao je ogorčen ignorancijom nadležnih ministarstava i državom BiH prema mladim sportistima koji ostvaruju svjetske rezultate. Država ne daje nikakve novčane poticaje, niti uvjete za trenažni proces. Takav vanserijski talenat koji se rijetko rađa, na sreću je primijećen od strane Svjetske atletske federacije, pa mu je dodijeljena stipendija za jednogodišnji boravak u Švedskoj. 

Mesud je poručio: "Tu ostajem godinu dana, ako se stanje u BiH poboljša, ako institucije koje trebaju da razumiju nas sportiste, naprave neke promjene, vratiću se". 

Nažalost, Mesud nije jedini mladi sportista, umjetnik, naučnik, koji je ostao napušten i usamljen sa svojim darom, prepušten da se sam snalazi i ovisi od novčane "milostinje" nekog kantonalnog ili općinskog funkcionera. 

Ova agencijska vijest o odlasku još jednog posebnog i darovitog čovjeka van naše zemlje prošla je gotovo nezapaženo, jer smo navikli na loše i katastrofalne vijesti, odustali od borbe za sebe i drugog, kapitulirali kao građani i ljudi pred političkim nasiljem i glupošću. 

Nemoć je jedan od najstrašnijih osjećaja koje pamtim iz rata, vratio mi se u punom značenju i smislu nakon još jednog odlaska nekoga ko svojim radom, posvećenošću, talentom ostvaruje velike domete, kreacije i rezultate.  Stoga sam sebi dao za pravo upitati jednog visoko pozicioniranog funkcionera za pomoć, brigu, pažnju koju treba ukazati Mesudu, kojega ne poznajem osobno, ali sam dobio očekivani odgovor uz šarlatanski osmijeh: "Ko ti je taj? Neki rod? Iz tvoje stranke?"

Godinama kod nas vlada neuka, bahata i osiona politička oligarhija koja je u svim životnim manifestacijama postavila banalno i površno kao normu ponašanja, socijalna i duhovna bijeda je sve veća. U takvim okolnostima oni najbolji među nama nemaju šta tražiti, jer za sve treba imati spreman politički background, rođačku štelu ilisvežanj novčanica kojim ćeš kupiti dobar život u BiH. Danas je malo kome dobro,  posebno mladima kojih je preko 60% nezaposleno, bez dostojanstva i svojih prihoda, osjećaju se beskorisno i marginalizovano, zato se često odaju nasilju i kriminalu. 

Dakle, dobro društvo je samo ono koje omogućuje svojim pripadnicima da budu ispunjeni kao ljudi. Ljudi su sretni kada su ostvareni najviši porivi njihove prirode, kao sto su poriv za znanjem, za sticanjem vještina i postizanjem vrlina, za povezivanje sa drugim ljudima i saradnjom na zajedničkim poduhvatima. Sve što jedno društvo čini progresivnim i demokratskim je da stvori prilike, okolnosti za svoje građane da ostvare te porive, jer tako naš život postaje smislen, nije bačen, niti promašen.

Aristotel je vjerovao da se dobar život najbolje može ostvariti u demokratiji, jer demokratija omogućuje ljudima da se udružuju, osnivaju klubove, udruženja, mreže, zajednice prijatelja koje će upravljati prema općem dobru. Rješenja koja će osmisliti bit će bolja od onih u tiraniji u kojoj odluke donosi samo šačica ljudi. Ta šačica ljudi u BiH je u famoznim "šestorkama",katkada u "petorkama", organizirali su svoje političke partije kao preduzeća, drže godinama svoje pozicije moći, kontrolišu firme iz javnog sektora, postavljaju nesposobne stranačke poslušnike sa enormnim platama, ukratko, vladaju nad nama kao Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, dok je oko nas sve manje onih vrijednih i posebnih, hrabrih i odvažnih za promjene koje doziva Mesud kao uvjet da vratimo najbolje i najsposobnije, da životu damo kvalitet i šansu. 

U demokratskom drustvu, svi misle, svi sudjeluju. Kada tako shvatimo demokratiju vratićemo Mesuda da ponovo živi u svojoj zemlji.

Dino Mustafić – Radiosarajevo.ba