Ultras može više

Posljednje godine su pokazale da biti ultras postaje sve više borba za opstanak. Zabava i lakoæa iz proteklih godina su postale lanjski snijeg i sve èešæe se prisjeæamo “starih dobrih vremena”, iako je i tada bilo mnoštvo problema i daleko od toga da je sve išlo glatko.

Svako gostovanje, odmah na ¾eljeznièkoj, poèinje pretresom cijelog tijela, dalje se kreæe pod budnim okom dr¾avnih sluga i završava sve èešæe hapšenjima utemeljenim na nièemu.

Pri dolasku na odredište èovjek se naðe okru¾en jednim nezamislivo velikim i agresivnim dr¾avnim aparatom. Ljude izvlaèe iz mase bez razloga, opraštamo se sa kolegama koji imaju zabranu, a domaæeg navijaèa nema šanse da vidite. Na ulazu u stadion sljedeæi udarac. Zabrana unošenja transparenata uz obavezno ostavljanje torbica i ruksaka na ulazu.

Opisane scene u meðuvremenu zna svako. Kod mene one izazivaju tugu i veliku ljutnju. Jednostavno se vidi da je biti ultras postalo jedna velika borba koja se mora voditi uvijek iznova. Borba koja se po mom mišljenju ni ne mo¾e više dobiti. Dalje postaje sve jasnije da se ovdje više ne radi o borbi za èast ili borbi za transparent i ogradu. Sada je rijeè o borbi za samu egzistenciju.

Onda se èovjek pita, pa ko je taj premoæni protivnik koji nam ¾eli uzeti jednu od va¾nijih stvari u ¾ivotu. Ko se krije iza toga?

“Jasno, to je policija. Oni nas nikad nisu ni voljeli.”

“Za mene je to klub koji nas ¾eli uništiti. On nas ne voli jer tra¾imo više slobode za navijaèe, a i zauzimamo im previše komercijalnih mjesta.”

“Ne, jednostavno je to “moderni fudbal” koji na stadionu više voli mušterije nego navijaèe. Mi ne konzumiramo slijepo i postavljamo pitanja, zato moramo napolje”

Tako bi npr. mogli izgledati moguæi odgovori od strane ultrasa. I svaki od ovih odgovora u sebi sadr¾i nešto istine, nešto ispravno, iako sva tri odgovora zaboravljaju nešto osnovno i nešto va¾no. Ko brani policiju kada ona bez razloga izmlati navijaèa, ako ga bez razloga uhapsi ili zatvori? Šta je sa ljudskim pravima na koje je Njemaèka tako dugo bila ponosna?

Kako smo mi ultrasi na svojoj ko¾i iskusili, ova represija ima svoj cilj i cijeli sistem po kojemu djeluje. Zabranjuju se parole sa kritièkim porukama, iz kortea se vade i zabranom posjeæivanja utakmicama se ka¾njavaju vodeæi ljudi ultras grupa. Èak se ciljano sa tribine uklanjaju cijele grupe. Skraæeno, stadione treba oèistiti od kritièki nastrojenih navijaèa. Cijelom Evropom se, kao kuga, širi pripremanje terena za definitivni odstrijel ultrasa.

Ipak, u suštini se i ovdje radi o novcu. Fudbal jeste, i uvijek je bio, samo sport za narod, ali sad je on sve privlaèniji cjelokupnom društvu. Porodice, starci, djeca, svi više vole otiæi u moderne arene, gledati 22 gladijatora kako se bore na terenu, nego otiæi npr. u pozorište. Igraèi se di¾u u visine i prave se herojima, a odmah potom postaju marionete reklamne industrije.

Vec du¾e vremena ogromnu lovu u fudbalu vrte biznismeni raznih branši i iz raznih industrija. Trenutna ekspanzija fudbala im samo ide u prilog. Tu u igru ulazi napokon i dr¾ava jer njoj odgovara da Njemaèka ima jaku privredu. Ne smijemo zaboraviti ni silnu spregu privrede i dr¾ave gdje je veæ pitanje dobrih manira da kao visoki du¾nosnik neke stranke, sjedite u nekom od Nadzornih odbora jedne od velikih nacionalnih korporacija. Dr¾ava i privreda se takoreæi nalaze u jednoj simbiozi i neposredno su povezane. Sad se veæ postavlja pitanje – šta od to dvoje ima veæi utjecaj u društvu. Koncerni doduše nemaju ni policije ni armije da u vezi s nasiljem sprovedu svoje interese, ali zato u pomoæ uvijek priskoèi dr¾ava da spremno, odluèno i silom sprovede njihove interese na tribini, udarajuæi po onima koji su na njoj najorganizovaniji.

Ovdje opet u fokus dolazi uopštavanje stvari. Ne moramo mi sad misliti, kako smo mi ultrasi jadni i napušteni od svih. Nismo mi jedini na svijetu koji se bore protiv komercijalizacije i globalizacije. Mi to radimo u fudbalu, ali se borbe na drugim poljima vode širom planete. Spomenimo samo Meksiko naprimjer (Zapatisti), ili Afganistan, pa èak i Irak. I na tim mjestima se sve nasilne akcije pravdaju “demokratizacijom”, ili “zaštitom ljudskih prava”, ili “terorizmom”. Paralele mo¾ete i sami povuæi.

Na ovom mjestu se mo¾emo dotaæi i rada sa javnošæu. Ona je sa svih polja bombardovana medijima svih vrsta. Mi doduše jos nismo prozvani teroristima, ali èinimo dovoljno da nas uvijek iznova proglašavaju huliganima, razbijaèima i izazivaèima nereda. Mediji odani dr¾avi, u ovom sistemu, imaju zadatak da društvo ciljano kljukaju informacijama tako da ono ostane mirno i da bezuuslovno prihvata sve mjere koje donosi dr¾avni aparat.

Sve u svemu, mo¾e se reæi da partneri: dr¾ava, privreda i mediji – imaju zajednièki i cilj i interes da odr¾e ovakvu raspodjelu snaga, te da iz toga naizmjenièno, kako se kome poklopi, izvlaèe korist za sebe. Svi oni koji s
e prema takvoj raspodjeli uticaja postave kritièki, moraju biti ušutkani. Tu više nije bitno da li su to ultrasi, ljubitelji ¾ivotinja, protivnici globalizacije ili neke druge sliène organizovane grupacije.

Trenutno, postojeæi sistem se zove kapitalizam i kako samo ime ka¾e, tu se radi o kapitalu i iskljuèivo o materijalizmu (zemlja, pare, imobilije itd.). Takvo društvo, koje sebe tu i tamo voli nazivati “društvom bez nasilja”, je ustvari sušta suprotnost tome. Po stanju u društvu ponovo se nalazimo u kamenom dobu, tamo gdje jaèi pre¾ivljava ili je bar u boljoj poziciji od onog slabijeg. Naše društvo, ovako podjeljeno po klasama, društvo koje nazivamo i “društvo laktaša”, proizvodi samo klimu arogancije, egoizma i nepravde. Mi smo u ovom èasopisu èesto pisali o tome kako biti ultras znaèi upravo suštu suprotnost takvom stanju stvari. Biti ultras znaèi promovisati nematerijalne vrijednosti, ono sto je u nama.

Gore navedena trijada primjeæuje da se sa nama ne mo¾e zaraditi nekih para. Što je još gore, ona vidi da se mi suprotstavljamo komercijalnom masakriranju koje ona provodi. Naravno da privreda, uz pomoæ dr¾ave (izvršni organ: policija) i uz blagoslove iz medija, zna kako pomoæi sama sebi. U takvom sistemu je novac jaèi i moæniji od bilo èega drugog. Mi kvarimo igru privredi i dr¾avi i zato moramo biti šutnuti iz igre bez obzira na cijenu. Greška je znaèi u sistemu, a imena kao “Veltinsarena” ili “Alianzzarena” i uopšte ovaj, od nas nazvan, “moderni fudbal” su samo njegova ru¾na izraslina. Ono protiv èega se mi trenutno borimo su znaèi samo simptomi, a ne korijeni takvog sistema. Korijeni bi se mogli iskopati u nekoj opširnijoj kritici kapitalizma. Pri tome je vrlo bitno da taj fenomen prepoznamo kao opštedruštveni i da ga kao takvog širimo i na ostale posjetitelje na tribini.

Ovdje sada ne ¾elim velièati komunizam, socijalizam, besklasno društvo ili bilo koje druge oblike ureðenja. Èovjek ne treba uvijek samo kritikovati, nego sebi dati oduška, te razmišljati o alternativama. Odreðena politizacija za mene tu igra jednu veliku ulogu. Politizacije ne iskljuèivo na lijeve ili desne, crvene ili smeðe, samo uviiek protiv ovakvog sistema. Jer ko ka¾e A (protiv “modernog fudbala”), mora reæi i B (protiv kapitalizma koji se iza njega krije). Zato mislim da svako treba bar promisliti o svojim akcijama i djelima u svakodnevnici. Treba ovdje navesti i da se borba protiv korijena kapitalizma nikada ne mo¾e voditi od strane tako jedne male subkulture kao što je naša.

Ipak kada vidimo dogaðaje kao što je onaj prilikom susreta vrha G8 u Heiligendammu, mo¾e se reæi da nismo sami u svojim nastojanjima.

“Ko zabranjuje, taj se boji” – mudra izreka koja se mo¾e primjeniti i na momentalno stanje u Njemaèkoj. U vremenu u kojem je društvo sve jasnije podijeljeno na bogate i siromašne, u kojem bivaju uskraæena osnovna ljudska prava i gdje nadzor dr¾ave sve više jaèa, širi se i neraspolo¾enje. Tog neraspolo¾enja se vlast najviše boji, a još je gore kada se to neraspolo¾enje organizuje i jasno zahtjeva da se neke stvari suštinski mijenjaju. Dr¾ava i privreda nikada same od sebe neæe predati moæ pa i ako je cijena da tu moæ brane silom protiv svojih vlastitih ljudi. Zato uostalom dr¾ava i ima monopol na silu. Ovu èinjenicu smo u prošlosti nauèili na svojoj ko¾i.

“Prvo te ignorišu. Onda ti se smiju. Onda se bore protiv tebe. I onda pobjeðuješ” (Mahatma Ghandi o nenasilnoj revoluciji).

U tom smislu – ULTRAS MO®E VIŠE!

Izvor: Eastsider/SGD, Blickfang Ultra